Konac dvadesetog stoljeća obilježila je pojava za koju se čovječanstvo nadalo da se poslije Holokausta neće ponoviti. Izvršena agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. - 1995. rezultirala je počinjenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, među kojima i onim najtežim – zločinom genocida. Uprkos brojnim presudama koje potvrđuju postojanje genocidne namjere (mens rea) i sam čin izvršenja genocida (actus reus) nad Bošnjacima, nacionalnom, etničkom i vjerskom grupom kao takvom, kao što to potvrđuju predmeti procesuirani pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnim sudom pravde i različitim nacionalnim sudovima pred kojima su donesene presude koje se odnose na genocid i zločine izvršene u Bosni i Hercegovi, svjedoci smo da se u dnevnopolitičke svrhe licemjerno upotrebljava negiranje, poriciranje i minimiziranje genocida. Svjedoci smo revizionizma historijskih činjenica. Odgovornost prema žrtvama motivira nas da odgovorimo na ova smišljena falsifikovanja historije, manipulacije u vezi sa karakterom sukoba, te karakterom i obimom izvršenih zločina, kao i ukupnim brojem žrtava i njihovim civilnim statusom.

Kako se ne bi potvrdila ona dobro poznata krilatica: Više puta izgovorena laž postaje istina, relevantne činjenice nas obavezuju da ih učinimo dostupnim naučnoj, stručnoj i široj javnosti. Veoma je važno bogatu arhivsku građu koja kazuje o izvršenom genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u svim sigurnim zonama, gradovima pod opsadom i okupiranim područjima na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate članice Ujedinjenih naroda, učiniti dostupnom, te stvoriti bazu činjenica važnih za utvrđivanje istine o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava kojima će se onemogućiti pokušaji falsifikovanja i revidiranja događaja i historije.

Smatramo da je omogućavanje ovakvog pristupa arhivskoj građi, prije svega u cilju korištenja historijskih zapisa u svrhe kojima mogu poslužiti, izuzetno značajan za izgradnju historijskog sjećanja. Važan je, prije svega, za akademsku zajednicu koja će je moći eksploatirati za naučnu elaboraciju događaja sa konca 20. stoljeća. Također, važno je da se pristup arhivskoj građi učini mogućim nezavisnim organizacijama koje će ih, eventualno, koristi za pokretanje procesa vezanih za utvrđivanje činjenica o zločinima, ali i za podršku procesima pred nacionalnim sudovima pred kojima ostaje težak put donošenja pravde za žrtve.