Genocid u Foči – izvještaj ing. Ragiba Kolakovića, Sarajevo, 1. septembar 1942.

Prepis:

Ing. Ragib Kolaković, upravitelj
šumarije Soša, službeno izvješće
o zauzeću Foče, po četnicima kao
i napuštanje službe u Foči.

DIREKCIJI ŠUMA

SARAJEVO

Dne 19.kolovoza 1942. godine u 6.50 sati počeo je napad četnika na Foču. Toga dana bio sam već u 6 sati u uredu, gdje sam imao važnog službenog posla. Čim je napad počeo prekinuo sam posao i otišao u Kotarsku oblast radi prvih informacija. Borba je uzela velikog maha. Po gustoj magli strojnice, topovi, bacači mina i ostalo oružje vrše svoje, dok narod uplašen izlazi iz svojih kuća i razpitiva se o događaju. Žestina napada nije popuštala sve do 9.30 sati, kada je pucnjava utišala i zakratko vrijeme borba je prekinuta. Narod je tada tražio dozvolu za izlazak iz grada, ali su vojne vlasti zabranile svako iseljavanje. Poslije 15 do 20 minuta počinje drugi napad mnogo žešći i opasniji. Ustaške posade čvrsto drže položaje u svojim rukama i napad se energično odbija. Pošto je zabranjeno iseljavanje, a budući se položaji energično brane, narod se privremeno stišava i nema znakova uzbuđenja ni panike. Brzoglasna i željeznička veza sa Goraždom prekinuta je još u ranu zoru, te se o napadu ne mogu izvjestiti Sarajevo ni ostala mjesta. Svi glavari ureda zasjedaju u pisarni kotarskog predstojnika, odakle je putem kurira poslato izvješće u Goražde i Sarajevo i tražena hitna pomoć. Ovakovo stanje traje sve do 12.30 sati kada prvi položaji Ustaša popuštaju. Glavari ureda sa kotarskim predstojnikom odlaze tada u pisarnu Zapovjednika oružničkog krila od kojega traže (kao najstariji častnik) da preuzme zapovjedničtvo odbrane, pošto je zapovjednik posade i mjesta odsutan. Zapovjednik oružničkog krila ovo nije mogao učiniti, pošto nije imao naloga ove naravi. Istog časa narod napušta svoje domove i u paničnom bijegu zajedno sa prvim ustašama i oružnicima hrli na Drinu prema mostu. Lađa na Drini krcata prenosi žene i djecu na lijevu stranu rijeke, dok većina svijeta juri glavnim ulicama prema mostu. Zajedno sa glavarima ureda i ostalim službenicima pošao sam i ja prema mostu, s tim da se prebacim na lijevu stranu Drine, i da bježim u Goraždu. Na mostu je već najgore. Četničke strojnice sa zauzetih položaja tuku nezaštićeno pučanstvo u bijegu i pred oštećenim dijelom mosta pravi se gomila lješeva koji sprečavaju slobodno prelaženje. U tom pristiže velik broj stoke, koja pokošena strojnicama podpuno zatvara prolaz, i narod se na tom mjestu guši i umire uslijed vlastite bujice. Panika je u najvišem stepenu. Majke bacaju djecu u Drinu, a djeca opet vrište tražeći i zovući poginule roditelje. Katastrofa se približuje kraju. Oštećeni most koji je privremeno na lancima instaliran, popušta pod teretom lješeva i ranjenik i tada pada u vodu velik broj žena i djece sa lješevima koji su na tom dijelu ležali. Cijela tragedija odigrava se pred mojim očima. Ipak uspijem da se preko gomile lješeva pa poslije preko izvrnutog mosta probijem i pređem pod kišom naboja na lijevu stranu Drine. Kratko vrijeme iza toga četnici sa svih strana pristižu i zaostali narod pred mostom zarobljavaju. Foča je tada u 14 sati definitivno pala i četnici su grad zauzeli. Ostupnica prema Goraždu također je prekinuta, jer je istodobno sa Fočom napadnuta i Ustikolina tako, daje izbjeglo pučanstvo na cesti Foča – Ustikolina zaustavljeno i u Foču povraćeno. Oni koji su bježali šumom više ceste ili obalom Drine uspjeli su izbjeći u Goražde, dok je na cesti narod uhvaćen i povraćen. Prošavši most prošao sam pored željezničke postaje, te se preko velikog broja mrtvih i ranjenih a pod kišom naboja dograbio šume više ceste Foča – Goražde, gdje sam sakriven sačekao noć i prvo smirenje.
Po noći pošao sam šumom prema Goraždu. U samu zoru sreli su me (u društvu je bilo još 7 izbjeglica) četnici na jednom prelazu, te sam natrag morao pobjeći. Preko dana ostao sam sakriven u grmovima, te sam opet druge noći pošao šumom u pravcu Goražda. Pošto su me četnici još dva puta susreli, uspjeo sam tek da se 23.kolovoza u 4 sata izjutra probijem do Ustikoline, gdje sam se sakrio u sitnoj šumarici više samog sela. Tu sam ostao sakriven sve do 30.kolovoza, pošto se nisam mogao nikako probiti kroz četničke položaje, koji su brdima između Ustikoline i Osanice bili gusto zauzeti i utvrđeni. Moralo se čekati jedna tamna noć pa da se po gustoj tmini probije kroz četničke položaje i izbije na Osanicu koju je naša vojska držala. Ovo mi nikako nije uspjevalo, jer je svake noći mjesec ometao slobodno kretanje i četničke straže gađale su strojnicama po svim sumnjivim mjestima. Konačno 30. kolovoza bolestan i izcrpljen u 4 sata poslije podne opazio sam talijanske samovoze na cesti Goražde-Foča do kojih sam uspio nesmetano da dođem, poslije čega su me Talijani primili i odvezli sobom u Goražde (Sa mnom je bio školski nadzornik iz Foče gosp. Šaćir Hadžihalilović). Iz Goražda krenuo sam 31.kolovoza vlakom za Sarajevo, te sam se javio ravnateljstvu na službu l.rujna t.g.

Poslije dolaska u Goražde doznao sam pojedinosti o tragediji Foče. Čim su Foču zauzeli četnici su pohvatali i poubijali sve muškarce muslimane kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali. Ostalo je živo svega 11 muškaraca sakrivenih. Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke su od njih zapaljene. Ovo je klanje, silovanje i pljačkanje trajalo sve do 22. kolovoza kad je stigla talijanska vojska i tako preostali svijet oslobodila od četničkog zuluma. Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnice, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća žrtava iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom.

Od službenika šumarije Foča uspjeli su kritičnog dana izbjeći Bego Čelik, Daud Dautbegović, Rašid Pendek i Mato Rajić, dok su Franjo Duhm, Ahmed Kumro i Kasim Šalaka ostali u Foči. Koliko se doznaje čuvari šuma Ahmet Kumro i Kasim Šalaka ubijeni su od četnika, dok je podšumar Franjo Duhm ostao u životu.

Prema saznanju muslimanski živalj iz Foče i kotara fočanskog sada u masama napušta svoje domove i bježi za Sarajevo i druga mjesta. Ovo iseljavanje naravno pomažu i sami četnici putem terora i pljačke kojega nesmetano po selima kotara fočanskog vrše nad našim pučanstvom.

Sarajevo, 1. rujna 1942. Upravitelj šumarije:

Ing. Rag. Kolaković v.r.

(V. Dedijer – A. Miletić, n.d., str. 191-194)

Iz knjige: GENOCID NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, autora profesora dr. Smaila Čekića.

PODIJELI TEKST