Višegrad: Zločin i šutnja

Početkom novembra posjetili smo Višegrad s namjerom da istražimo koliko se situacija u ovom gradu promijenila od kraja rata, te da li su sudski procesi koji se vode pred Haškim tribunalom i domaćim pravosuđem doprinijeli suočavanju s prošlošću i procesu pomirenja u ovom dijelu BiH. Iako su u Višegradu počinjeni neki od najstravičnijih zločina u proteklom ratu, većina stanovnika ovog grada s kojima smo razgovarali tvrdi da to nije istina i da se radi o običnoj propagandi.

Autori: Rachel Irwing i Edina Bećirević

Prema podacima kojima raspolaže Haški tribunal, u Višegradu je u proteklom ratu ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila, uključujući 600 žena i 119-oro djece. Neki od najstrašnijih ratnih zločina počinjeni su upravo u ovom gradu u junu 1992. godine. 140 Bošnjaka zatvoreni su i živi spaljeni u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.

Pred Haškim tribunalom u toku je suđenje Milanu i Sredoju Lukiću koji se terete da su lično učestvovali u ovim zlodjelima.
Iako je prije rata 62 posto stanovnika Višegrada bilo bošnjačke nacionalnosti, danas gotovo da ih i nema. Međutim, današnji stanovnici za to krive lošu ekonomsku situaciju, a ne zločine koji su počinjeni nad njihovim sugrađanima. Većina njih tvrdi da se ti zločini, zapravo, nisu ni dogodili. Član višegradskog ogranka Saveza nezavisnih socijaldemokrata Branko Petrović:

„Ovdje se govori, bar ono što kažu neke propagande, da je ubijeno 3.000 muslimana. Ja vam tvrdim, moralno i materijalno tvrdim da to nije tačno, da je to laž. To je jako velika propaganda. I mislim tim se ne rješava problem.“
Prema Petroviću, nema zakonskih prepreka da se Bošnjaci vraćaju u većem broju:
„Postoje svi uslovi, što se tiče zakonskih propisa, da se mogu vraćati slobodno. Dakle, svako se može vratiti slobodno. Ja imam komšiju koji je musliman. Ja se sa njim pozdravim svaki dan, pričam sa njim, razgovaram, pomažemo se itd. Nema smetnji tu. Nikakvih smetnji nema.“
Od kraja rata naovamo u okolinu Višegrada vratilo se svega nekoliko stotina Bošnjaka, dok se u sam grad vratilo samo nekoliko porodica. Međutim, Petrović činjenicu da je Višegrad i 13 godina nakon rata jednonacionalni grad opravdava naizgled racionalnim razlozima:
„Ljudi koji su otišli u Sarajevo bolje žive sad u Sarajevu. U Sarajevu može da se zaposli, mogu djeca da mu studiraju, mogu u školu, ima asfalt, ima sve institucije sistema. Mi nemamo. Zaista Višegrad nema mogućnosti da zaposli ljude. Imate stotine ljudi nezaposlenih. To je upravo ovo što je predsjednik govorio o ekonomskim problemima. Najteži problem je velika nezposlenost – 90 posto preduzeća ne radi i ljudi ne mogu da se zaposle, ne mogu da ostvare svoju egzistenciju. Ali vraćaju se muslimani, ima ih, ali to su uglavnom poljoprivrednici i stari ljudi. A mlađi ne – zato što nemaju egzistenciju. I Srbi ovdje nemaju egzistencije. I Srbi su nezaposleni isto tako.“

Ja i danas ne znam šta se desilo u Višegradu. Jedino znam šta ljudi pričaju. Rat je nenormalno stanje. Šta se u Višegradu dešavalo? Jedni pričaju svoju priču, drugi pričaju svoju priču koja je sasvim drugačija. Da bismo donijeli neki objekativan sud, možemo samo govoriti o činjenicama, zasnovanim na dokazima, naravno…
Brane Topalović, predsjednik Opštinskog odbora SNSD-a, kaže da je u Višegrad došao 1996. godine i tvrdi da ne zna šta se tamo dešavalo u toku rata:
„Ja i danas ne znam šta se desilo u Višegradu. Jedino znam šta ljudi pričaju. Rat je nenormalno stanje. Šta se u Višegradu dešavalo? Jedni pričaju svoju priču, drugi pričaju svoju priču koja je sasvim drugačija. Da bismo donijeli neki objekativan sud, možemo samo govoriti o činjenicama, zasnovanim na dokazima naravno.“

Na pitanje da li prati suđenja pred Haškim tribunalom, Topalović odgovara:

„Ne znam uopšte da ima.“
RSE: Ne pratite, je li?
Topalović: Ne pratim.
Ni njegovog mladog partijskog kolegu Darka Andrića suđenja za ratne zločine ne zanimaju pretjerano:
„Ja znam da imaju tamo neki pregledi i onda neko spomene, ali daleko od toga da se to…“
RSE: A na internetu?
Andrić: Naravno da ima na internetu, ali stvarno nikad još nisam ukucao ništa o Hagu. Jer mislim – kakva mi korist? Da je slučajno na televiziji iz tog Haga prenos nekih ekonomskih mogućnosti razvoja, poboljšanja života, ja bih prvi svaki dan to gledao, ali zaista konstantno potenciranje te ratne prošlosti, šta je bilo, pogotovo građanskog rata koji je sam po sebi toliko komplikovan da se nikad nigdje to nije moglo riješiti.

Čedomir Guzina bio je vojnik u Sarajevu i u Višegrad je došao tek nakon rata. On šutnju svojih sugrađana objašnjava strahom od eventualnih poziva na svjedočenje protiv počinilaca ovih zločina:

„A ne samo šutnja nego teško je pričati ono rekla-kazala. To su ozbiljne teme i onda ljudi izbjegavaju, jer vode se sudski procesi, da dovedu sebe u situaciju da onim rekla-kazala dođe kao svjedok tamo, a ne zna pravu istinu. A što se nas tiče ovdje, stranka je uglavnom sastavljena od 90 posto ljudi koji su mlađi, i ljudi koji zaista nisu učestvovali ovdje u tim stvarima, u tim događajima.“
Jedno od najozloglašenijih mjesta u Višegradu je Banja „Vilina vlas“ u kojoj su počinjeni strašni zločini nad bošnjačkim civilima, prvenstveno ženama, koje su tu zlostavljane i silovane tokom 1992. i 1993. godine. Iako su ovi zločini pomenuti u uvodnoj riječi Tužilaštva na suđenju protiv Milana i Sredoja Lukića, oni ipak nisu uvršetni u njihovu optužnicu jer je tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte smatrala da bi se uvođenjem novih dokaza suđenje nepotrebno odužilo.
I pored brojnih svjedočenja o ovim zločinima, današnji stanovnici Višegrada tvrde da ne znaju šta se dešavalo u „Vilinoj vlasi“. Darko Andrić kaže:

„Niko ne zna šta se desilo, ako se desilo. Zbog toga je glupo odgovarati na takva pitanja kad se ne zna o čemu se radi. Evo, ja kako sam čuo od ljudi koji su direktno bili, dole je bila jedna vrsta bolnice za vrijeme rata jer su tu bili medicinski uslovi. Pričali smo u početku o turizmu i oko ljekovitosti te vode i ostalog, tako da je tu ko zna koliko ranjenika bilo smješteno, ne znam, i doktori su tu ordinirali. To je bilo preuređeno u bolnicu i zahvaljujući tome stotine ljudi je spašeno.“
Braneta Topalovića ne brine mračna prošlost „Viline vlasi“. On vjeruje da će ova banja u skoroj budućnosti znatno doprinijeti razvoju turizma u Višegradu:
„Mi očekujemo od razvoja turizma dosta. Imamo Banju ’Vilina vlas’ čiji su medicinski kapaciteti popunjeni. Očekujemo da proširimo turističke kapacitete i na dobrom smo putu da to ostvarimo – vjerovatno izgradnja bazena, još jednog motela. Mislimo da povežemo Višegrad u jedan turistički kompleks zajedno sa Mokrom Gorom izgradnjom ove uskotračne pruge do Višegrada.“
Jedini stanovnik Višegrada srpske nacionalnosti koji je htio govoriti o zločinima čiji je svjedok bio želio je da ostane anoniman zbog vlastite sigurnosti. On kaže da je svojim očima vidio kako su stotine Bošnjaka ubijeni na Mostu Mehmed paša Sokolović, te da on nije bio jedini svjedok tih zločina. Naime, ubistva su se dešavala kako noću tako i danju – pred očima brojnih stanovnika Višegrada:

„Muškarci su vođeni gore i zatvarani u kasarnu i odozgo pravo vođeni na zid ispred elektrane i ubijani. Ubijani su masovno. Mogao si na ovoj Drini da vidiš po dvjesta leševa – jer nijedan ubijeni neće da tone. Nijedan ubijeni ne tone, on pluta na vodi dok se god ne raspadne.“

Naš sagovornik je naveo i konkretna imena ljudi koji su počini te zločine, ali zbog suđenja Milanu i Sredoju Lukiću koje je još uvijek u toku, ta imena ne možemo objaviti:
„Kad je on ubijao, ljudi zatvore jezero i sad nema ovako ovoliko vode, ona mala. I svaki dan, znalo se za vrijeme, pusti se odozgo jezero i to odnese. I to dolje, niže. Jezero je ovo dugačko 52 kilometra. I ja sam jedno 20 kilometara od mene jednom otišao u avgustu – dolje puno jezero leševa. Pluta sve – dok se ne raspadne i onda ode.“
RSE: Je li sanjate nekad te neke slike?
Svjedok: Ne, ja malo više vjerujem u Boga i ako vjeruješ u nešta… Onda, gledam da to otjeram. Neku snagu imam. Malo jest, jedno prvu godinu nisam spavao, pa onda uzmi tabletu neku da se malo čovjek opusti, odmori…

Izvor: slobodnaevropa.org

PODIJELITE TEKST:
Facebook Twitter Google+ Linkedin
Link:
Bookmark the permalink.