U kontekstu istraživanja zločina genocida u Ahmićima neminovno se nameće pitanje: Je li Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (International Tribunal For Former Yugoslavia – ICTY) efikasna kaznena instanca? Brojni primjeri pokazuju kako je, prateći konvenciju Ujedinjenih nacija i na njima zasnovanu međunarodnu sudsku normativu i praksu, teško sakupiti dokumentaciju i dokazne materijale, uključujući i psihičko stanje egzekutora.
Za razliku od Nürnberškog vojnog tribunala, koji je izricao kazne istovremeno s donošenjem presude, Pravila procedure i dokazivanja predviđaju izricanje kazne kao posebnu fazu postupka. Prema pravilu br. 100 ako Prvostepeno vijeće okrivljenog proglasi krivim, tužilac i odbrana daju sve relevantne informacije koje Vijeću mogu pomoći u utvrđivanju odgovarajuće kazne. Kazne koje Vijeće izriče ograničene su na zatvorske itd. U konkretnom slučaju imamo primjer da je general HVO-a Tihomir Blaškić osuđen, u prvostepenoj presudi, na 45 godina zatvora za zločine nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini.
Drugostepenom presudom Haškog tribunala, od 29. jula 2004, Blaškić je osuđen na zatvorsku kaznu od devet godina. Čovjek može biti iznenađen koliko su ovakvi ljudi nedirnuti zločinima koje su izvršili. Život koji oni kasnije žive nije opterećen time. Uglavnom se ne osjećaju krivim i ne kaju se za počinjene zločine. Zločini koje su izvršili ne žive u njima. Ako su dovedeni na sud, ne osjećaju se krivim. Naprotiv, smatraju se žrtvama, a sa stvarnim žrtvama ne saosjećaju. Evo pregleda procesuiranih za zločine počinjene u Ahmićima:
TIHOMIR BLAŠKIĆ “Lašvanska dolina” (IT-95-14)
Imao je čin pukovnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a 27. juna 1992. imenovan je zapovjednikom HVO-a za Operativnu zonu središnja Bosna. Početkom augusta 1994. unaprijeđen je u čin generala i imenovan zapovjednikom HVO-a.
Dana 3. marta 2000, u presudi o kazni Raspravnog vijeća, Tihomir Blaškić osuđen je na 45 godina zatvora. Međutim, 29. jula 2004. izrečena je presuda Žalbenog vijeća i osuđen je na 9 godina zatvora. U presudi Raspravnog vijeća također su ispitane otežavajuće okolnosti.
U ovom predmetu nekoliko puta su kao otežavajuće okolnosti spomenuta pitanja kao što su motivi i broj žrtava. Nadalje, istaknut je gnusan karakter zločina u selu Ahmići jer su tokom pažljivo pripremljenog napada sistemski ubijani mnogi odrasli Bošnjaci, žene i djeca, a neki su živi spaljeni u svojim domovima, kuće su opljačkane i zapaljene, a džamije i vjerski objekti su uništeni.
Tihomir Blaškić pušten je na slobodu 2. augusta 2004, dok mu je prije prebacivanja odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
MIROSLAV BRALO “Lašvanska dolina” (IT-95-17)
Miroslav Bralo se 14. decembra 2004. izjasnio po svim tačkama optužnice da nije kriv. Dana 19. jula 2005. Pretresno vijeće održalo je pretres o sporazumu o izjašnjavanju o krivici između Miroslava Brale i Tužilaštva. Bralo je priznao krivicu po svih 8 tačaka izmijenjene optužnice. Tako je Pretresno vijeće osudilo Miroslava Bralu na 20 godina zatvora za njegovu ulogu u više slučajeva: ubistva, silovanja, mučenja, torture, protivpravno zatvaranje civila Bošnjaka i nečovječnog postupanja prema njima, uključujući veći broj djece, u srednjoj Bosni i Hercegovini od januara do sredine jula 1993.
ANTO FURUNDŽIJA “Lašvanska dolina” (IT-95-17/1)
Sredinom maja 1993. Anto Furundžija bio je lokalni zapovjednik “Džokera”, jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u općini Vitez u srednjoj Bosni. Prvobitna optužnica protiv Ante Furundžije podignuta je 10. novembra 1995. Optužen je za teška kršenja ženevskih konvencija i za kršenja zakona i običaja ratovanja. Dana 18. decembra 1997. Antu Furundžiju je uhapsio SFOR i prebacio ga na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). On se 19. decembra 1997. izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.
Pretresno vijeće odlučilo je osuditi Antu Furundžiju na 10 godina zatvora za mučenje i 8 godina zatvora za povrede ličnog dostojanstva. Naloženo je da se kazne izdržavaju istovremeno.
KORDIĆ i ČERKEZ “Lašvanska dolina” (IT-95-14/2-T)
Dario Kordić bio je jedan od vodećih političara u zajednici bosanskih Hrvata: od 1991. do 1995. predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH); od 1992. do 1995. potpredsjednik i član Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), a kasnije Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR H-B).
Mario Čerkez bio je zapovjednik Viteške brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) od njezinog osnivanja 1992. barem do kraja maja 1993, te u vrijeme kad je HDZBiH/HVO preuzeo općinske funkcije u općini Vitez. Dario Kordić prisustvovao je sastancima političara tokom kojih je odobren napad na selo Ahmići, u općini Vitez, počinjen 16. aprila 1993.
U tom je napadu masakrirano više od 100 bošnjačkih civila, uključujući 32 žene i 11 djece, razorene su kuće, a selo etnički očišćeno od bošnjačkog stanovništva. Dario Kordić je kao visoki regionalni političar sudjelovao u planiranju vojne operacije i napada čiji je cilj bio ‘’čišćenje’’ tog područja od Bošnjaka.
Dana 26. februar 2001. Raspravno vijeće izreklo je presudu, osudivši optuženike kako slijedi: Dario Kordić, temeljem individualne kaznene odgovornosti (član 7) Statuta Međunarodnog suda) na kaznu u trajanju od 25 godina zatvora.
Mario Čerkez, temeljem individualne kaznene odgovornosti (član 7) Statuta Međunarodnog suda) i temeljem kaznene odgovornosti nadređenog (član 7) na kaznu u trajanju od 15 godina zatvora.
Raspravno vijeće zaključilo je da je Dario Kordić prisustvovao sastanku političara, održanom 15. aprila 1993, kad je odobren napad na Ahmiće i druga sela, a također je doveden u vezu s naređenjem koje je izdao pukovnik Tihomir Blaškić da se ubiju svi vojno sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće u selu. Osim toga, Raspravno vijeće izjavilo je da je i Mario Čerkez prisustvovao vojnom sastanku koji je uslijedio i na kojem su napravljeni planovi za napad na selo Ahmići.
I Dario Kordić i Mario Čerkez podnijeli su najave žalbi 12. marta 2001. Tužilaštvo je podnijelo svoju najavu žalbe 13. marta 2001. Dana 17. decembra 2004. Žalbeno vijeće izreklo je presudu potvrdivši kaznu u trajanju od 25 godina zatvora, koju je Dariju Kordiću izreklo Raspravno vijeće i izrekavši novu smanjenu kaznu za Marija Čerkeza u trajanju od 6 godina zatvora.
PAŠKO LJUBIČIĆ “Lašvanska dolina” (IT-00-41) br. predmeta na MKSJ X-KR-06/241 br. predmeta na sudu BiH
Paško Ljubičić je od januara 1993. bio na najvišem položaju od svih pripadnika jedinice Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), snaga bosanskih Hrvata u središnjoj Bosni i također poznat kao Toni Raić. U razdoblju od januara 1993. do jula 1993. Paško Ljubičić je individualno ili u dogovoru s pripadnicima 4. bojne Vojne policije, koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i kontrolom, te s drugim pripadnicima HVO-a, planirao, poticao, naredio, počinio ili na druge načine pomagao i podržavao pripremu ili izvršenje napada na gradove Busovaču i Vitez i sela Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići, Donja Večeriska, Lončari, Očenići i Gaćice. Sudjelovao je u djelima koja su rezultirala smrću više od 100 bošnjačkih civila u selima Ahmići, Nadioci, Pirići, Šantići i Očenići, pritvaranju nekoliko stotina Bošnjaka i njihovom fizičkom i duševnom zlostavljanju u pritvorskim objektima, kao što su kino-kompleks u Vitezu, zatvor Kaonik kod Busovače, veterinarska stanica u Vitezu, osnovna škola u Dubravici i prostorije SDK u Vitezu.
Tužilaštvo je 19. jula 2005. podnijelo Zahtjev za prosljeđivanje predmeta protiv Paška Ljubičića državnim vlastima Bosne i Hercegovine. Rasprava o prosljeđivanju predmeta održana je 20. septembra 2005, a odluka da predmet bude proslijeđen donesena je 12. aprila 2006. Paško Ljubičić se žalio na odluku. Žalbeno vijeće je 4. jula 2006. u potpunosti potvrdilo odluku Vijeća za prosljeđivanje. Paško Ljubičić je 22. septembra 2006. prebačen vlastima Bosne i Hercegovine. Dana 29. aprila 2008. osuđen je na 10 godina zatvora nakon što je s Tužilaštvom sklopio ugovor o potvrdnom izjašnjavanju o krivici.
DRAGO JOSIPOVIĆ i VLADIMIR ŠANTIĆ „Lašvanska dolina“ – KUPREŠKIĆ i dr. (IT-95-16)
Drago Josipović bio je tokom aprila 1993. pripadnik HVO-a u Šantićima, u Lašvanskoj dolini, u središnjoj Bosni. Aktivno je sudjelovao u vojnom napadu na civile u selu Ahmići tokom kojeg je ubijeno više od 100 civila i uništeno 169 kuća u kojima su živjeli Bošnjaci. Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Vlatko Kupreškić, Drago Josipović, Vladimir Šantić i Dragan Papić prvobitno su optuženi zajedno sa Stipom Alilovićem i Marinkom Katavom, u optužnici koja je potvrđena 10. novembra 1995, a objelodanjena 26. juna 1996. Optuženi s izuzetkom Vlatka Kupreškića, predali su se 6. oktobra 1997. Dana 8. oktobra 1997. pojavili su se pred Pretresnim vijećem i izjasnili da nisu krivi.
Dana 14. januara 2000. Pretresno vijeće izreklo je presudu i osudilo na kaznu u trajanju od 15 godina zatvora optuženog Dragu Josipović, a na osnovu individualne krivične odgovornosti za:
- Progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti, član 5).
U aprilu 1993. Vladimir Šantić bio je lokalni zapovjednik vojne policije i “Džokera”, jedinice HVO-a, u središnjoj Bosni, te je aktivno sudjelovao u vojnom napadu na civile u selu Ahmići tokom kojeg je ubijeno više od 100 civila i uništeno 169 kuća u kojima su živjeli Bošnjaci.
Njegovo prisustvo, kao lokalnog zapovjednika “Džokera” i vojne policije, na mjestu napada poslužilo je kao ohrabrenje njegovim potčinjenima da počine zločine. Pretresno vijeće je 14. januara 2000. zaključilo da je u aprilu 1993. Vladimir Šantić bio zapovjednik 1. čete 4. bataljona Vojne policije, kao i zapovjednik u “Džokerima”. Na temelju toga što je bio na položaju zapovjednika čete Vojne policije i zapovjednika u “Džokerima”, Vijeće je zaključilo da je prenosio svojim ljudima naređenja svojih nadređenih. Njegovo prisustvo na mjestu napada također je dalo dodatno ohrabrenje njegovim podređenima, pa je tako Vladimir Šantić na osnovu individualne krivične odgovornosti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 25 godina.
Pretres o žalbama trajao je od 23. do 25. jula 2001. Žalbeno vijeće smatralo je da su Pretresnom vijeću predočeni obimni i vjerodostojni dokazi da je Šantić bio zapovjednik i 1. čete 4. bataljona vojne policije HVO-a i antiterorističke jedinice poznate pod nazivom “Džokeri”, oformljene unutar 4. bataljona, kao i da je Šantić u napadu imao komandnu ulogu. Međutim, Žalbeno vijeće je izjavilo da tužilac nije na suđenju predočio nikakve dokaze o tome da je Šantić bio jedan od kreatora strategije napada na Ahmiće, tako da ta činjenica nije smjela utjecati na njegovu presudu o kazni, pa je njegova kazna smanjena sa 25 na 18 godina zatvora.