Izjava N.N. o događajima u Ahmićima, općina Vitez (izjava broj 949/93)
Author: Urednik
Published: 29.02.2024
14. 04. 1993. godine moj muž xxxxx xxxxx, radnik otišao je u noćnu smjenu kod privatnika, vlasnika pekare Željka Vidović.
15. 04. 1993. godine vratio se kući u 22.00 sata.
16. 04. 1993. godine ujutro oko 06.00 sati osjetila sam kao jaku oluju. Onda sam ugledala kako meci po staklima prozora i preko glave udaraju u suprotni zid.
Zatim sam čula jako udaranje u vrata.
Sa mnom u kući bili su moj muž i troje djece.
xxxxx xxxxx, rođena 1987.
xxxxx xxxxx, rođena 1989.
xxxxx xxxxx, rođen 1983.
Čim sam čula lupanje u vrata krenula sam prema hodniku. Sin xxxxx govorio mi je da mora vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper.
Odjednom sam čula vrisak i xxxxx je rekao: ‘Ranjen sam.’ Okrenula sam se i vidjela xxxxx. Stajao je podignute desne ruke. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte više, dijete ste mi ranili.’ U tom momentu i muž mi je povikao:
‘Dijete mi je ranjeno!’ Do tog momenta šutio je misleći da ga neće primijetiti, te da će otići od kuće. Vidjela sam cijev puške kroz prozor i jedan od vojnika HVO rekao je da izađem napolje. Muž je xxxxx uzeo u naramak i pošao prema vratima, a ja sam djevojčice, držeći ih za džempere, povukla prema vratima.
Čim su muž i xxxxx izašli na vrata, čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Ja sam djevojčice vratila u sobu, bacila sam preko njih ležaj od kauča i pokrila ih jorganom. Donosila sam stolove i stolice i stavljala na vrata. Pucnjava nije prestajala.
Dok sam zaštićivala djecu, čula sam da odlaze prema susjednoj kući i čula sam: ‘Drži! Ne daj! Čuvaj dole! Ne daj gore!’ Nakon pet minuta izašla sam napolje. Prišla sam sinu uzela ga u naručje.
Vidjela sam da je mrtav. Unijela sam ga u kuću, položila ga na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo, uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Ležao je na leđima. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Pokušala sam i njega uvući u kuću. Dovukla sam ga do zida. Ušla sam ponovo u kuću. Tražila sam nešto kako bih pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su babo i brat mrtvi.
Prišla sam xxxxx, skinula mu čarape i majicu. Tada sam vidjela na stomaku tri rane i jednu na grudima. Bila sam svjesna da su oni mrtvi i htjela sam djevojčice izvući iz kuće. Nisam mogla od stalne pucnjave. Gledala sam kroz prozor i vidjela da gore komšijske kuće. Kćerima sam rekla da je ovo zadnji momenat da se izvučemo. Izašle smo kroz prozor i sklonile se u garažu Muniba Ahmića.
Vidjela sam da ni tu ne možemo ostati, pa sam krenula od jedne živice prema šumi. Dok smo bježali u šumu, vidjela sam mrtve: Hajru Ahmić, rođenu 1919. godine, i njenu kćerku Ahmić (Besima) Zulejhu, stara oko 30 godina. Idući šumom pucnji su nas stalno pratili. Popodne sam stigla u selo Vrhovine koje su također granatirali. Sutradan sam preko Dobriljena došla u Zenicu."
Izvor: Knjiga "Genocid u Ahmićima"