Svjedočanstva iz Ahmića - Izjava svjedoka R.S
Author: Urednik
Published: 28.02.2024
„Dana. 16. 4. 1993. godine probudila nas je jaka pucnjava: mene, muža i troje maloljetne djece. Govorila sam mužu da bježimo jer sam vidjela da gore kuće u Ahmićima.
On je pitao: ‘Kuda da bježimo?’ To je bilo oko pola šest ujutro. Oko šest sam vidjela da vojska prilazi kući Ahmić Šefika. Čula sam kako ga zovu da izađe napolje. Lupali su mu stakla i kuću zapalili. Prišli su kući Ahmić Islama i Dedić Muje. Oko sedam sati nas je zvao Fariz Dedić, Mujin sin, da izađemo. Njega su poslali ti vojnici. Kada smo izašli iz kuće, krenuli smo prema garaži Muje Dedića, a prije toga su nam ti vojnici pucali na kuću.
Ja i djeca smo ušli u garažu, a muž je ostao napolju. Tu su kasnije doveli još žena i djece iz sela, tako da nas jc bilo ukupno 31. Čim sam ušla u garažu čula sam rafalnu paljbu. Pretpostavljam da su mi tada ubili muža i naše komšije. U garaži smo bili negdje do 16 sati, kada su došli Semren Ivica, Vidović Draženko, Cović Zoran i još jedan koji je bio nagaravljen (maskiran), te ga nisam prepoznala. Oni su nas preveli iz garaže u kuću Ahmić Nesiba, u kojoj je donji sprat bio izgorio, a gornji je bio čitav.
Kada sam izlazila iz garaže, vidjela sam mrtve: Dedić Muju, Hrnjić Mehmeda i Hrnjić Admira. Noć smo proveli u toj kući i niko nas nije više obilazio do jutra, subota 17. aprila. To jutro, u subotu, došli su: Vrebac Jozo, Vrebac Anđelko i Topić.. (Nevenkin muž). Rekli su nam da moramo preći u Žume.
Tu je kasnije došlo još muslimana iz Ahmića, te nas je bilo oko 100. Oko podne došli su bojovnici HVO i izveli Ahmić Hašima, Ramić Zenura, Ramić Amira i Heleg Muniba rekavši im da idu kupiti mrtve. Odveli su ih u avliju Dedić Muje i za pet minuta bila je zapaljena Mujina štala. Ova četverica se više nisu vratila. Poslije toga nas više niko nije uznemiravao, osim što je povremeno dolazio Plavčić Nikica, fotograf iz Viteza, kao on nas je obavještavao kakvo je stanje.
Noć, 17. aprila, u subotu čuvao nas je Bonić Anto. Ujutro oko 7 sati došao nam je onaj fotograf Nikica i rekao da nas vodi na razmjenu u osnovnu školu u Dubravici. Krenuli smo u školu i neke žene su smjestili u fiskulturnu salu, a mene s još nekim ženama su smjestili u učionicu. U toj školi smo bili oko 15 dana.
Neki od njihovih vojnika donijeli bi nam djeci slatkiše i hranu. Sa mnom su uglavnom bile starije žene, pa nas nisu puno uznemiravali. Vidjela sam i prepoznala Bilog kafandžiju sa stanice. U školi nas je obezbjeđivao Anto, Ivankin brat, i on nije dao da nas neko uznemirava, koliko je mogao. Crveni krst nas je obilazio i donosio nam hranu, a i bolesne su pregledali. Prvog maja došao je Crveni krst i sproveo nas u Zenicu. Dok smo bili u školi, iz moje učionice nisu izveli nijednu ženu da je siluju, dok su iz drugih učionica izvodili žene, ali ja ne znam koje.“
Izvor: Knjiga "Genocid u Ahmićima"