Tadeusza Mazowieckog, specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija za ljudska prava u svom izvještaju kazuje:
“U rano jutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati snage HVO-a izvele su napad na sjeverni dio sela Ahmići. Granatiranje sela je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Veliki broj stanovnika izabrao je ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO-a.
Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede. Osoblje na terenu bilo je na ovom mjestu i pronašlo je tri pozicije na kojima su ostale čahure visoko probojnih granata, kao i čahure snajpera.”
Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO-a su ušli u selo i krećući se u grupama od 5 ili više ljudi, od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore.
U jednom broju slučajeva stanovnicima je naređeno da izađu iz kuća, da bi potom bili ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je planski zapaljen. Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi, kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO-a.
Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim sve sobe polili naftom, koju su donijeli sa sobom u staklenim bocama, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću. Svjedok nije mogao reći da li je porodica ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena.
U jednoj drugoj kući pronađeno je osam tijela, koje je bilo nemoguće prepoznati. Ono što se činilo kao ostaci jedne odrasle osobe i malog djeteta nađeni su na pragu dok su ostaci četiri do šest osoba pronađeni u podrumu. Ostaci tijela nađeni u podrumu pripadali su majci i njeno četvero djece. Nije bilo teško odrediti uzrok smrti. Naime, postojao je razlog za sumnju da su ovi ljudi bili živi zapaljeni.
"Ovo je Evropa 1993., a kao da je 1943..."
Od 89 tijela koja su otkrivena u selu, većinu predstavljaju tijela starijih osoba, žena i djece. Dvije džamije u selu bile su srušene za vrijeme napada ili poslije njega, jedna eksplozivom, a drugu je progutala vatra i još uvijek se dimila kada je osoblje na terenu posjetilo selo. Procijenjeno je da bi moglo biti još 100 leševa, ali svi pokušaji da se dopre do njih i da se izvuku bili su vrlo rizični zbog nestabilnosti preostalih zidova.
U izvještaju Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija, selo Ahmići opisano je kao mjesto koje “zaudara smrću”. “Svih, otprilike 180 muslimanskih kuća, su u potpunosti uništene. Sada u selu nema ni jednog Muslimana. U Gornjim Ahmićima jedinice HVO-a srušile su mjesnu džamiju. Novosagrađenu džamiju u Donjim Ahmićima pripadnici HVO-a do temelja su srušili, kao i novu imamsku kuću, te abdesthanu.“
„Oko 15 hrvatskh domova ostalo je netaknuto u ovom napadu, a ostali su i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela. Neki od ovih ljudi potvrdili su da su bili prisutni u vrijeme napada, ali nisu bili voljni da govore o događajima od 16. aprila.“
Zločine u Ahmićima predsjedavajući Raspravnog vijeća, sudija Clod Jorda, u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv generala Tihomira Blaškića, označio je “izuzetno teškim”.
Zločini u Ahmićima, 16. aprila 1993, planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.