• Genocid.ba
>
• Bratunac
>
• priče
>
• Bratunac 1992: Svjedočenje o genocidnoj namjeri

Bratunac, 1992. godine – Vratio sam se kući, ali kuće više nije bilo. Nestala. Tetkova kuća – nestala. Kuća Osmana Hodžića – zgarište. Nismo mogli vjerovati onome što vidimo. Nadali smo se da su civili odvedeni, ali kada smo prišli ruševinama, istina je bila mnogo strašnija.

Došli smo do Osmanove kuće i ušli u njegovu sobu. Na krevetu su gorjele krpe, odijelo je bilo spaljeno. Svuda su bile ruševine i pepeo. Pogledao sam bolje – među ostacima vidjela se vilica, brada, dio lobanje. Sve je bilo prekriveno srušenim krovom. Po mom dubokom uvjerenju, u toj kući su ubijeni i spaljeni Osman Hodžić, njegova supruga Zineta i njihovi sinovi Salmir i Elvis, dječaci od devet i jedanaest godina. Njihova majka, Sabra Hodžić, također je bila među njima.

Krenuli smo dalje, do kuće Omera Hodžića. On je bio samac. Kad smo ušli, svuda su bile razbacane knjige. Ležao je pogođen u lijevu stranu glave. Nismo ga odmah dirali. Nismo znali šta nas još čeka, nismo bili tu dva dana. Dogovorili smo se da ćemo sutradan doći i ukopati ga.

Nastavili smo dalje, do Hasibove kuće, koja nije bila zapaljena. Jedan od naših otišao je prema Selištu, tražeći brata. Ramo Karić je krenuo prema svojoj kući – i nikada se nije vratio. Vjerovatno su ga uhvatili i ubili.

U kući mog tetka, Huse Jahića, zatekli smo stravičan prizor. On, tetka i amidža ležali su ubijeni. Tetka je bila raščupana, ubijena na podu. Obojica su ležala na ležajevima. Kasnije su pronađeni u masovnoj grobnici u Suhoj.

Sljedećeg dana, kada smo se vratili da ukopamo Omera Hodžića, njegovog tijela više nije bilo. Ostali su samo krvavi tragovi koji su vodili prema izlazu. Tog dana, srpska vojska je nastavila s ubistvima i pljačkom, a tijela onih koje su ubili pokupili su i zakopali u masovne grobnice.

Vidjevši da više nema nade, odlučili smo napustiti selo i krenuti prema Glogovoj. Put nas je vodio preko Cerovca, Hranče i Gaja. Na svakom koraku nailazili smo na spaljene kuće, uništene pomoćne objekte, poubijanu stoku.

Bratunac je postao zgarište, a njegovi stanovnici – nestali ili pobijeni. Ono što smo vidjeli toga dana ne može se zaboraviti. Ovo svjedočanstvo ostaje kao dokaz genocidne namjere, kao podsjetnik na zločin koji se ne smije ponoviti.