• Genocid.ba
>
• Bratunac
>
• priče
>
• Krvi je bilo na sve strane. Nas su uvodili u salu u grupama po nekoliko ljudi...

Nama mlađima, roditelji su govorili da se moramo kriti, da smo mladi i da treba da živimo. A da će oni ostajati kod kuće, jer se ne boje – svakako nikome ništa nisu krivi ni dužni. Tako smo svakoga dana ujutro odlazili u šume ili negdje u potok i tu provodili cijeli dan. Navečer bismo se vraćali kućama da prespavamo.

Sjećam se da sam jednog dana otišao u obližnji šumarak, s mojim rahmetli bratom Hamdijom i još nekim momcima. Avioni JNA toga dana su intenzivno nadlijetali to područje i čula se velika buka. Pošto su oni služili tadašnju JNA, objasnili su mi da je to probijanje zvučnog zida, kako bi se prouzrokovao psihološki utjecaj na stanovništvo, posijao strah i da se tako vrši priprema terena za napad.

Ujutro 9. maja 1992. godine nismo otišli iz kuće rano, kao prethodnih dana. Dok smo se spremali, u selu se začula jaka pucnjava. Sa svih strana su meci dolazili prema Cerovcu i našoj kući. Moj rahmetli otac je brzo reagovao i rekao meni i bratu da se odmah sklonimo, a on će ostati s majkom i mojim mlađim bratom. Iako je pucalo sa svih strana, nas dvojica smo uspjeli otići iz Cerovca, s još nekim ljudima. Sjećam se da je s nama bio Fadil Salkić.

Otišli smo u područje koje smo u selu zvali Mujine gudure. Tu smo se sakrili u neko žbunje. Vegetacija je te godine bila nešto ranija i lišće se bilo formiralo. Tu smo se sakrili, računajući da srpska vojska neće naići tuda. S roditeljima i bratom smo se na brzinu rastali, bez opraštanja, jer smo računali da ćemo se za koji sat vratiti i opet vidjeti.

Ispred nas su bile i druge grupe ljudi koji su se krili u žbunju. Tu se, odmah ispod našega sela, nalazio potok i ljudi su vjerovali da će tu biti sigurni. Nije prošlo mnogo vremena kada smo začuli razgovor, vjerovatno preko motorole.

Neko je govorio: – Tu smo, odmah ispod Cerovca, napredujemo! Ispred nas, u potoku, zarobili su jednu grupu Bošnjaka iz Cerovca, a samo nekoliko metara pored nas, prošla je grupa vojnika, koja je na radio-vezi govorila na kojoj su lokaciji. Mi se nismo pomijerali i oni su prošli. Nakon izvjesnog vremena začula se vriska djece i žena.

Pucnjava je dopirala sa svih strana. Kasnije su se čuli samo pojedinačni udari, neke manje eksplozije. Vjerovatno su to bile neke sprave za paljenje kuća. Ostali smo skriveni, dok se u naselju nešto dešavalo. Nismo znali šta, ali smo pretpostavljali, s obzirom da su odvodili zarobljene muškarce, a žene su plakale. Bili smo skriveni u šipražju, pedesetak metara daleko od puta koji vodi u naše naselje, tako da smo sve mogli pratiti neprimjećeni. Ostali smo tu do večeri.

Kada je sunce počelo polahko da se spušta, utihnula je pucnjava i prestale su da odjekuju detonacije. Samo se čula rika uplašene stoke, zavijanje i lavež pasa. U tihoj majskoj noći, samo bi se povremeno čuo zvuk rušenja krovova kuća, koje su dogorijevale. Vraćajući se u svoje naselje vidjeli smo da su sve kuće u plamenu. Cerovac je naselje od dvadesetak gusto raspoređenih kuća i jednostavno, sada je sve bilo u plamenu. Žice sa elektrovodova su popadale, sijevalo je na sve strane.

Neku stoku su zapalili u štalama, a neka je izbezumljeno trčala po njivama. Samo jedna kuća u cijelom naselju nije bila zapaljena. Bila je to kuća nepokretnog hadžije Ibiša Salkića.

Razišli smo se i krenuli svako svojoj kući, da vidimo šta se dešava, ali nismo imali puno toga za vidjeti, s obzirom na to da je sve bilo u plamenu. Kasnije smo se ponovo okupili, možda nas petnaestak. Bili smo tokom dana skriveni na raznim mjestima. Sada smo razgovarali i tražili rješenje, kuda da idemo i šta da radimo dalje. Noć je pala, ali sve je bilo osvijetljeno plamenom.

Dok smo tako razgovarali, do nas je došao jedan komšija i rekao da je vidio kada su ubijeni Hamed i Džemal Salkić. Nije znao u tom trenutku kome to govori, jer nije mogao vidjeti u mraku ko sjedi na tom mjestu. Meni se toga trenutka promijenio svijet.

Vidio sam da je i brat bio potpuno izgubljen, kao i ja. Plakali smo i šutjeli. Rođaci i komšije, koji su bili s nama u grupi, kazali su da bismo trebali poći i zakopati tijela ubijenih. Neki su govorili da to ne možemo sada uraditi, već da trebamo tražiti način kako ćemo se mi spasiti. Neko je iznio ideju da idemo prema Glogovoj ili prema Blječevoj.

Svima je bilo jasno da tu u Cerovcu i Hranči ne možemo ostati. Krenuli smo prema Glogovoj, računajući da nam je lakše. Iz meni neobjašnjivih razloga, vratili smo se ponovo u naše selo. Svitala je zora. Kako se nismo mogli danju kretati prema Glogovoj, razišli smo se po različitim zbjegovima, ali sada na drugoj strani. Ostali smo cijeli dan. Tokom dana, čula se pucnjava iz pravca naselja u rejonu Pajića.

Vjerovatno su nasumično pucali da zaplaše preostalo stanovništvo, tjerajući ga da se preda. Ne vjerujem da su nas vidjeli na toj lokaciji. Sjećam se da je toga dana, u popodnevnim satima, komšija Šećan otišao do nepokretnog hadžije Ibiša, koji je i dalje bio u svojoj kući. Bili smo bez hrane 9. i 10. maja i on je mislio da bi u toj kući mogao nešto pronaći. Otišao je i nije se vraćao. S obzirom na to da se ništa nije čulo, računali smo da je sve uredu. Predvečer smo izašli i ponovo se okupili na jednom mjestu u naselju. Otišao je i drugi čovjek do Ibiševe kuće, međutim, tamo je bio hadžija, ali Šećana nije bilo.

Hadžija je rekao da su kod njega bila dvojica komšija Srba i da su odveli Šećana. Nešto kasnije, Šećan je došao. Rekao nam je da su ta dvojica komšija već bili u kući kada je on ušao. Tražili su od njega pištolj, insistirali su da kaže gdje su ostali, ali su mu rekli da mu neće ništa uraditi, samo im on treba da ih otprati iz sela, jer su se bojali da bi ih neko mogao ubiti. Tako je i bilo: oni su otišli, a Šećan se vratio.

Prespavali smo tu noć u jednoj štali, koja nije bila zapaljena. Sljedeći dan smo otišli opet u drugi kraj, kako bismo nastavili da se skrivamo.

Jednostavno, nismo znali šta da radimo. Vrijeme je sporo prolazilo, a ništa se konkretno nije rješavalo. Sjećam se da smo se toga dana zajedno skrivali moj brat Hamdija, naš rođak Senahid Salkić i još dva momka. Oko podne smo začuli glasove sa središnjeg dijela naselja. Pozivali su nas da se predamo, da su naši deportovani za Kladanj i da će i nas deportovati. Garantirali su da nam niko ništa neće uraditi.

Kasnije sam saznao da se radilo o izvjesnom Aliji. Već smo bili izmoreni, treći dan nismo ništa jeli, osim tih nekih proljetnih usjeva, kao što su luk i ostaci hrane, koju smo nalazili u kući, a koja nije bila izgorjela. Razgovarali smo i odlučili da se predamo.

Krenuli smo prema zbornom mjestu, u centralnom dijelu Hranče. Kada smo se okupili, rekli su nam da se trebamo spustiti prema gradu i da je zborno mjesto u Repovcu, kod Sretenove kuće. Okupila nas se oveća grupa; uglavnom su to bili sredovječni muškarci i omladinci.

Kada smo krenuli prema Bratuncu, naišli smo upravo na ono mjesto za koje je govorio čovjek koji je donio 9. maja 1992. vijesti o smrti moga oca i rođaka. Kod Mušanove kuće, nekoliko metara od magistralnog puta, ležali su ubijeni moj otac Hamed i rođak Džemal. Sjećam se da je otac bio u vunenom džemperu i imao je preko njega sako, koji je ustvari bio uniforma obezbjeđenja u jednoj ovdašnjoj fabrici. Na sakou je pisalo ‘obezbjeđenje’.

Na džemperu je bilo nekoliko fleka od krvi. Ležao je na leđima. Želio sam prići bliže, ali ljudi u grupi su mi rekli da to ne smijem raditi. Dok smo išli cestom, povremeno su prolazila neka vozila. Sjećam se da su iz crvenog ‘golfa’ dobacivali da će nas sve pobiti i poklati. Imali su naoružanje. Prošli smo pored jedne prodavnice pred kojom je bilo puno vojnika u uniformama, s oružjem u rukama.

Gledao sam među njima i neke ljude koji su bili dobri s mojim ocem. On je uvijek govorio da nikome nije ništa skrivio i da nema razloga da se krije i ako ga ubiju da mi gledamo da sebe spasimo. Sjećam se jedne njegove izreke, kada nam je savjetovao da se čuvamo i kako će nakon ovog rata biti: ‘Koga nema, da hljeba ne jede’.

Došli smo na to autobusko stajalište pred Sretenovom kućom. Bilo je puno vojnika i policajaca u uniformama. U grupi smo čekali da stignu autobusi koji će nas transportirati. Neke komšije su čak bili i srdačni s nama. Govorili su nam da je to moralo tako biti, ali da će sve uskoro proći i živjet ćemo normalno. Kasnije ćemo međutim saznati da su upravo oni bili ključni u etničkom čišćenju, koje je provedeno 9. maja 1992. godine.

Mnoge komšije sam poznavao iz viđenja, ali nisam znao njihova imena, s obzirom na to da sam tada bio još uvijek dječak. Na tom autobuskom stajalištu čekali smo izvjesno vrijeme, slušajući provociranja i vrijeđanja. Nakon nekoliko sati, umjesto autobusa došli su kamioni.

Ušli smo u jedan od njih i navodno krenuli u pravcu Kladnja. Međutim, nakon nekoliko stotina metara, gdje je sada otpad sekundarnih sirovina, tada je bio veliki plato gdje se odlagala ruda, kamion se okrenuo i nastavio put prema Bratuncu. Dovezli su nas na parking pred zgradu Opštine Bratunac. Neki ljudi su rekli da muškarci moraju izaći. Neke među nama su zvali čak i po imenima. Tražili su Arifovića, obućara i druge. Tražili su neke ljude, a nas su samo prstom odabirali i naređivali da siđemo. Sišli smo.

U obližnjim kafićima sjedila je vojska u baštama. Imali su puške i pogledom su nas ispraćali. Iz kafića ‘Lord’ dobacivali su da nas treba sve pobiti. Kada su nas postrojili u kolonu po dva zarobljenika, poveli su nas prema OŠ ‘Vuk Karadžić’, koja je udaljena nekoliko stotina metara.

Ispred glavnog ulaza, na koji su ulazili nastavnici, postrojili su nas u vrstu i to na stepenicama, na mjestu gdje smo se prije nekoliko godina postrojavali za grupno školsko fotografisanje u završnom razredu u toj školi. Za našu školsku uspomenu. Tražili su da predamo dokumente, ključeve, zlato, novac... Dali smo ono što smo imali.

Odatle su nas odveli na drugu stranu škole, na ulaz na koji smo ulazili kao djeca. Na taj ulaz se ulazilo i u fiskulturnu salu. Imao sam loš predosjećaj, iako nisam imao nikakve informacije o tome gdje idemo. Kada smo došli u školsko dvorište, tamo gdje smo se kao djeca okupljali u redove, čekajući da uđemo u školu, nakon onog što sam vidio tada sam pomislio u sebi:

Moj babo, lijepa smrt metkom! Dočekao nas je stravičan prizor. U jednom dijelu dvorišta bili su nabacani mrtvi ljudi, jedni na drugima. U drugom dijelu su tukli nekoga. Krvi je bilo na sve strane. Nas su uvodili u salu u grupama po nekoliko ljudi. To je bila fiskulturna sala u kojoj smo imali časove fizičkog vaspitanja.

Dok smo čekali na ulazak, neke ljude su iznosili iz sale. Bio sam u istoj grupi s bratom Hamdijom, a u grupi prije nas je ušao naš brat Ahmet. Dok smo ulazili, gledali smo nevjerovatne prizore, kakve normalan um ne može zamisliti.

Hodnik je bio pun krvi, svlačionice na desnoj strani još krvavije. Ušli smo u salu.

Centar, gdje se podbacivala lopta kada smo igrali košarku, bio je slobodan, a oko njega je bilo puno ljudi. Vidio sam da nekoga tuku u tom krugu, na centru. Nama su rekli da sjednemo tu. Jedino slobodno mjesto gdje sam mogao sjesti, bilo je upravo do toga kruga, jer su ljudi bježali što dalje od njega, kako ne bi i sami dospjeli u ruke krvnika.

Bio sam odjednom ispred čovjeka, koji je sav krvav, bio u krugu i kojega su udarali. Nisam ga mogao prepoznati. Zločinci su ga maltretirali i tukli, a čovjek je bio gotovo mrtav. Onda su mu naredili da ustane. Nije imao snage i nije mogao ustati, iako je pokušavao. Tada je jedan od njegovih mučitelja, izvadio pištolj i pucao mu u nogu. Sjećam se samo blagog trzaja te noge. Zlikovac je i dalje zahtijevao od čovjeka da ustane. Potom mu je pucao i u drugu nogu. I dalje je tražio da ustane.

Čovjek je bio toliko premlaćen da mu se lice nije moglo prepoznati. Na kraju mu je četnik pucao u glavu. Nikada ne mogu zaboraviti taj blagi mlaz krvi koji je krenuo iz te rupe od metka. Onda su nekim našim ljudima naredili da ga iznesu. Kada su s njim završili, onda su meni rekli: – Ti, mali! Kako je jedan to izgovarao, drugi me je već udario nečim, što je izgledalo kao guma ili kabl, na čijem je kraju bilo puno čvorova, koji su formirali jednu grudvu ili veliki čvor. Dobio sam snažan udarac u lijevo oko, tako snažan da sam u tom trenutku pomislio da sam ostao bez oka.

Pitao me je da li sam poznavao sudiju Zekića. Naravno, u takvoj poziciji govoriš da jesi. Pitao me je da li je bio dobar čovjek. Odgovorio sam da jeste. Upitao me je što ste ga ubili. Samo sam slegnuo ramenima.

Na sreću, prošao sam samo sa tim jednim udarcem, jer je pažnju skrenula na sebe druga grupa, koja je počela da ulazi u salu. Sjećam se mog komšije Muse, koji je ulazio u salu, s podignuta tri prsta u zraku. Vjerovatno ga je neko natjerao da to uradi.

Vojnik koji me udario, zavikao je Musi da spusti ruku, jer ne treba on da drži tri prsta. Musa je bio stariji čovjek. Nosio je naočale i nije dobro vidio kada mu je vojnik govorio šta će uraditi. Još uvijek je u zraku držao tri prsta. Zlikovac ga je udario nekom palicom po glavi, toliko jako da su mu popucale naočale.

Musa ih je jednom rukom tražio. Krv je lila niz njega. U strahu je i dalje držao tri prsta, kako mu je neko napolju naredio. On je smatrao da bi ga to moglo spasiti.

Kasnije ću tek saznati da je moj brat Ahmet ušao u grupi prije mene i da je ubijen. Odmah je iznesen iz sale. Možda je bio u onoj grupi nabacanih tijela, pored koje smo mi prolazili kada smo ulazili u salu. Ahmet je bio oženjen i imao je pet sinova starosti do deset godina.

Tog dana, provedenog u koncentracionom logoru, proživljavali smo najmračnije torture. Ubijali su ljude, maltretirali, tjerali su nas da pjevamo četničke pjesme... U predvečerje tog i narednih dana, dolazili su u salu, iz oružja pucali u nas, a potom naređivali da iznesemo tijela ubijenih. Sve vrijeme su prozivali ljude po imenima i izvodili ih napolje. Bila su tu trojica krvnika koji su se dozivali po nadimcima. Znao sam ih samo po nadimcima. Nakon tih prvih batina, ja sam se povukao u dio sale gdje su bile sprave za vježbanje i strunjače. Tu sam proveo sve vrijeme boravka u logoru. Tu sam prepoznao jednog momka, koji je išao u razred sa mojim bratom Hamdijom. Njegova sestra je išla sa mnom u razred.

Ne mogu reći da je sudjelovao u mučenju ljudi, jer to nisam vidio. Samo znam da je u određenom periodu bio čuvar u logoru. Sjećam se da je došao neki Srbin i da je govorio kako mu je ubijen sin u zasjedi u Srebrenici. Govorio je kako nas sve treba zbog toga pobiti. Donio je palice i druge sprave za udaranje, govoreći da srpski vojnici trebaju da nas sve polome i pobiju. Sjećam se da su udarali ljude nekom metalnom cijevi, koja se koristi kada se razvodi voda u kućama. Upravo takvom cijevi su udarili i mog brata Hamdiju, zato što je na sebi imao SMB košulju.

On je bio u vojsci u Mariboru, u Sloveniji, do 1991. godine. Kada se vojska povlačila i oni su povučeni za Zagreb, odakle je on sa jednim kolegom pobjegao. Zatim su ga ponovo aktivirali, pa je bio u Mostaru. U zimu 1992. godine je, navodno sve završio, nadoknadivši čak i onih 45 dodatnih dana.

Jedna grupa zlikovaca svakoga dana dolazila je vozilom, kome su otkinuli auspuh, da bi u gradu bili primijećeni. Kada bi se približavali logoru, čula se jaka buka i među nama bi nastalo komešanje – znali bismo da oni dolaze i da počinju nevolje.

Dok bi ulazili u salu, odmah su nam naređivali da pjevamo. Ostalo mi je upečatljivo da je u njihovom autu uvijek pjevala Dragana Mirković. Jednog dana u salu je ušao vojnik sa šljemom na glavi. Nisam se tada razumio u činove, ali znam da je imao mnogo zvjezdica na epoletama.

Rekao je: – Niko od ovih ljudi više ne smije biti ubijen! Oni idu u razmjenu. Kasnije sam saznao da je bio kapetan. Ne sjećam se da li smo te noći ili sutradan otišli na razmjenu, ali od njegovog dolaska prestalo je ubijanje. Maltretiranje se nastavilo.

Tih dana su se dešavale čudne stvari oko logora. Vrlo često su se spolja čuli pucnjava i galama. Vjerovatno su postojali i oni koji su nas željeli sve poubijati, kao i oni koji su željeli da ispoštuju naredbu kapetana. Te večeri, kada smo trebali krenuti u razmjenu, neko je u salu pokušao ubaciti neku dimnu bombu ili možda neki bojni otrov. Ne znam šta je to bilo.

Uglavnom u prostoriju je ušao neki oštar gas koji je štipao za oči i grlo – sreća je da su stakla bila porazbijana. Bila je noć. Pod pratnjom i određenim rizikom, uveli su nas u kamione, zatvorili cerade i povezli nas negdje. Kuda i gdje, niko nije znao. Dugo su nas vozili pod zatvorenom ceradom. Toliko su nas natrpali da je tijelo bilo na tijelu.

Nedostajalo je zraka, tako da su neki ljudi čak padali u nesvijest. Propinjali smo se da jezikom dohvatimo ceradu i da uhvatimo bar kapljice kondenzirane tečnosti, tu rosu od topline naših tijela i disanja, koja se stvarala na ceradi, jer je noć bila hladna. U panici da ćemo pomrijeti, neki ljudi su uspjeli da provale ceradu i došli smo do zraka. Negdje su nas dovezli. Sjećam se da sam, kroz malo otvorenu ceradu, koju su srpski vojnici uskoro skinuli, vidio kapiju na kojoj je bila velika petokraka. Pretpostavio sam da je to neka kasarna.

Tu smo ostali jedno vrijeme, možda pola dana. Čuli smo napolju razgovore, da nema ništa od razmjene, da je propala i da idemo na Pale. Odatle su nas vozili izvjesno vrijeme i stigli smo na Pale. Opet su nas dočekali naoružani ljudi. Otvorili su ceradu i rekli da povadimo pertle i kaiševe, jer s tim ne možemo ući unutra. Skakali smo s kamiona na zemlju. Tu se pojavio jedan komšija Srbin, bio je visok i imao je brkove.

Rekao nam je: – Vi ste oni koji su klali Srbe po Bratuncu? Zelene beretke! Gledao sam i razmišljao, da li je to zaista taj naš komšija. Šta se desilo s njim, pa se ovako ponaša? Odveli su nas u jednu veliku salu, koja je bila preko puta policijske stanice (kada sam dvije decenije kasnije boravio u Oslu, u Norveškoj, saznao sam od prijatelja da je to bio neki skijaški trening centar).

Ušli smo unutra i tu zatekli neke ljude, možda njih desetak. Sjedili su na stepenicama koje su služile kao tribine. Tu su nas poredali u redove, da na podu sjedimo jedan iza drugog. Kada smo došli, nije bilo maltretiranja. Još uvijek sam bio pod utjecajem otrovnog plina, patnje pod ceradom kamiona i svega ostaloga.

Osjećao sam se psihički loše. Pitao sam se ranije: zašto ljudi idu na jedno mjesto, a vide da ih tu maltretiraju. Zapravo, kada sam došao u tu situaciju, onda sam sve shvatio. Postojala je jedna prostorija kroz koju se moralo proći kada smo išli u toalet. U toj prostoriji zlikovci su nas maltretirali i prilikom ulaza u toalet i prilikom izlaza.

Pitao sam se, zašto ljudi idu sami, a niko ih ne proziva. Nakon izvjesnog vremena, shvatili smo da će nam biti bolje ako ne idemo sami, pa smo počeli ići u grupama. Nije bilo ograničenja, pa smo mogli lakše da prođemo kroz tu prostoriju. Išao sam u toalet nekoliko puta, ali mnogi su prestali ići i vršili su fiziološke potrebe u obuću ili na pod u sali. Poslije nekoliko dana rekli su nam da idemo ponovo na razmjenu i da će ovoga puta uspjeti.

Sjećam se mnogih četnika koji su dolazili u salu i govorili da nas treba sve poubijati. Prijetili su da, ako ne puste nekog Ramba iz Sarajeva, da će nas oni pobiti. Shvatili smo da su neki njihovi bili zarobljeni u Sarajevu i da smo mi trebali biti zamijenjeni za njih.

Jednoga jutra, čuvari su ušli u salu i počeli da nas prozivaju po spisku. Ulazili smo u jednu pomoćnu prostoriju, do te velike sale, u kojoj je bilo puno sprava za treniranje. Vjerovatno je to bila neka teretana. Vezali su nas po deset tankim konopcima.

Moju desnu ruku vezali su za lijevu ruku sljedećeg zarobljenika, koji je bio do mene, zatim moju lijevu ruku za desnu narednog zarobljenika, koji je bio do mene, sa druge strane. Natjerali su nas da tako uđemo na šlepere bez cerade. Jedna ruka mi je bila toliko jako stegnuta konopcem, da nisam mogao izdržati bol. Kada smo se popeli gore, zamolio sam vojnika, koji nas je čuvao – možda je bio mojih godina – da mi malo popusti konopac.

Vjerovao sam da će mi pomoći, jer je mlad, možda je i natjeran da to radi. Međutim, on je izvadio nož i stavio mi ga pod bradu. – Hoćeš li stvarno da popustim? – upita. Nisam ništa rekao. On se okrenuo i otišao. Jeziva je to bila slika. Bili smo vezani konopcima kao afričko roblje iz filmova, pripemljeni za transport na otvorenim šleperima, u nepoznato. Kako dugo nismo imali priliku da održavamo vlastitu higijenu, bili smo prljavi i zapušteni.

Kada sam nas pogledao, obuzimali su me tuga, jad i nemoć. Ne sjećam se da li smo uopće jeli i pili u tim logorima i nije mi jasno kako smo uopće ostali živi. Znam da su nam u Bratuncu, nakon što je izvjesni kapetan rekao da ne smijemo biti ubijeni, donosili po dvije kriške hljeba dnevno – prije toga nismo ništa jeli. Kako je bilo u logoru na Palama, uopšte se ne sjećam.

Dok smo bili na šleperu i čekali da se svi ukrcaju, kako bismo krenuli, tako prljave, s osušenom krvi na sebi, napadale su nas i ujedale muhe, a mi se nismo mogli pomjeriti, jer svako vuče ruku k sebi i još zateže omču na ruci onoga do sebe. To je bilo stravično. Dok se moja grupa penjala na šleper, nismo bili maltretirani.

Međutim, u međuvremu su došli neki srpski vojnici, koji su se iživljavali na drugoj grupi zarobljenika u toj teretani. Nanijeli su im teške povrede, opasne po život. Konačno, kamion je krenuo. Nailazili smo kroz mjesta u kojima su nas organizovano dočekivale grupe srpskih civila, čak i djece, koji su nas gađali kamenjem. Nismo imali mogućnost da se zaštitimo, jer smo bili vezani.

Sjećam se da su nas vozili i nekim šumskim putevima. Ostao mi je u pamćenju taj osjećaj sreće, dok je kamion prolazio kroz Srednje, ispod podvožnjaka – ugledao sam džamiju koju nisu još uvijek bili srušili. Danas kad prolazim tim putem uvjek se sjetim tog trenutka. Pomislio sam da smo došli na slobodnu teritoriju. Međutim, tu je kamion napravio polukrug i skrenu za Ilijaš. Došli smo pred Željezaru. Tu su ponovo bile neke prepirke među srpskim vojnicima. Čuli smo neke kako galame i govore da nas treba spaliti u Željezari. Drugi su govorili da nas treba pobiti i slično.

Kamion je ipak nastavio dalje. Prebacili su nas u naselje Vratnica i rekli da siđemo i idemo. Uskoro smo došli u Lješevo, gdje su nas dočekali naši ljudi. Rekli su nam da se ne radujemo, jer još uvijek nismo na sigurnom. Nakon toga su nas prebacili autobusima u Visoko, gdje su nas mještani dočekali tako dobro, da to nikada neću zaboraviti. Tu sam se smjestio u porodicu Hasiba Aščelića.

Ti divni ljudi primili su pod svoj krov mene i i mog rođaka Fahru, koji je bio teško pretučen u logoru na Palama. Tako su nas pazili, kao da smo bili kod svoje kuće. Domaćin Hasib, njegova supruga Fatima, kćerke Lejla i Mediha i sin Rasim, postali su moja druga porodica. Tu sam ostao do polovine 1993. godine, kada sam se preko Kaknja, Olova i Banovića prebacio u Tuzlu, kako bih se spojio sa majkom i mlađim bratom.

Moj brat Hamdija se, nakon razmjene, sa grupom Bratunčana, zaputio u Sarajevo. Došli su do mjesta Ahatovići, gdje su boravili nekoliko dana. Kada su četnici napali to mjesto, njega su ponovo zarobili. Prema posljednjim informacijama, ubijen je u logoru, nedaleko od Ilijaša. Njegove posmrtne ostatke još uvjek nismo našli.

Posmrtne ostatke ubijenog oca Hameda i brata Ahmeta pronašli smo u masovnoj grobnici u Blječevoj. Pokopani su u šehidskom mezarju Memorijalnog centra Veljaci, kojeg smo oformili 2007. godine i namijenili za ukop civilnih bošnjačkih žrtava Bratunca. Bez ikakve sumnje, na osnovu svega onoga što se dešavalo 1992. godine u Bratuncu, potpuno sam siguran da je postojala jasna genocidna namjera da svi Bošnjaci muslimani, s područja Bratunca, budu protjerani. Postojala je jasna namjera da što više muške populacije bude ubijeno. Sistematski je uništena sva imovina Bošnjaka, sistematski uništeni svi vjerski objekti muslimana.

Etnički je očišćen prostor gdje su živjeli Bošnjaci. Čak su ubijana djeca i žene, a oni koji su preživjeli deportovani su, kako bi se namjera etničkoga čišćenja potpuno ostvarila.”