• Genocid.ba
>
• Bratunac
>
• priče
>
• Presuda ICTY protiv Miroslava Deronjića, predmet IT-02-61

Prva optužnica protiv Miroslava Deronjića podignuta je 3. jula 2002. godine i potvrđena 4. jula 2002. godine, a prvobitno je sadržavala šest tačaka.

Izmijenjena je dva puta, a njena posljednja verzija podignuta je 30. septembra 2003. godine, što je predstavljalo osnovu postupka na osnovu kojeg je i donesena presuda. Dana 10. jula Miroslav Deronjić se pred Međunarodnim sudom u Hagu izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.

„Dana 29. septembra Međunarodni sud u Hagu i Miroslav Deronjić su postigli dogovor o izjašnjavanju o krivici i izmjenjena optužnica je svedena na samo jednu optužbu, i to za progone shodno članu 5 (h), kojom su obuhvaćeni napad na selo Glogovu, lišavanja života, uništavanja imovine u Glogovi i prisilno raseljavanje, te individualna krivična odgovornost optuženog shodno članu 7 (1) Statuta. Optužnicu je Pretresno vijeće prihvatilo na statusnoj konferenciji održanoj 30. septembra 2003. godine“.

Na pretresu o izjašnjavanju o krivici optuženi Miroslav Deronjić se izjasnio krivim po optužnici, u skladu sa Sporazumom o potvrdnom izjašnjavanju o krivici, koji su strane zajednički podnijele i koji je zasnovan na optužnici i odvojenoj činjeničnoj osnovi. Međunarodni sud u Hagu je zaključio da se optuženi izjasnio da je kriv za izvršenje progona putem sljedećih djela:

„Izdavanjem naređenja da se napadne selo Glogova, lišavanjem života civila bosanskih Muslimana u Glogovi, prisilnim raseljavanjem civila bosanskih Muslimana izvan općine Bratunac, uništenjem džamije u Glogovi, te uništavanjem imovine civila bosanskih Muslimana u Glogovi“.

Miroslav Deronjić je bio vodeća politička ličnost bosanskih Srba u gradu Bratuncu u istočnoj Bosni i oko njega. Dana 8. maja 1992. izdao je naređenje bratunačkoj Teritorijalnoj odbrani (TO), kao i policijskim snagama u Bratuncu, da napadnu i spale jedan dio obližnjeg nebranjenog sela Glogova.

„Zbog gore navedenih djela Miroslav Deronjić snosi individualnu krivičnu odgovornost prema članu 7(1) statuta za krivično djelo progona kažnjivo po članu 5(h) statuta Međunarodnog suda za koje se tereti u optužnici i za koje se izjasnio krivim. Izraz „počinio“ se odnosi na značajno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je više mjeseci bio dobro organizovan“.

Dalje je konstatovano da je Deronjić u tome učestvovao kao saizvršilac. On je izvršio zločin u Glogovi u dogovoru sa drugima, kao što su „Momir Nikolić, Najdan Mlađenović, Nenad Deronjić, Dragutin Takač, Dušan Živanović, Gojko (Živojin) Radić, Zoran Mlađenović, Milo zvani „Riba“ i Milan Zarić, zatim pripadnici dijelova JNA tj. pripadnici Novosadskog korpusa iz Srbije, pripadnici bratunačkih policijskih snaga, pored ostalih Milutin Milošević, načelnik srpskog SUP-a, Miladin Jokić, Vidoje Radović, Dragan Ilić, Dragan Vasiljević, Sredoje Stević, Vukšić i Tešić, te pripadnici paravojnih snaga čiji identitet nije poznat“.

„Dana 10. ili 11. maja 1992. godine, Miroslava Deronjića su pozvali na Pale da podnese izvještaj o događajima u Glogovi i u općtini Bratunac. Tom sastanku na Palama prisustvovali su Radovan Karadžić, Velibor Ostojić i Ratko Mladić, uz još pedesetak učesnika, među kojima su bili predsjednici kriznih štabova iz raznih opština.

Na tom sastanku su predsjednici raznih štabova podnosili izvještaj o situaciji na terenu. Na zidu iza njih nalazile su se mape na kojima je raznim bojama bio prikazan nacionalni sastav stanovništva Bosne i Hercegovine. Srpska područja su bila označena plavom bojom. Miroslav Deronjić je na mapi pokazao općinu Bratunac i izvijestio da su po njegovom naređenju srpske snage izvršile napad na selo Glogovu, da je Glogova djelimično uništena i većim dijelom spaljena, te da su bosanski Muslimani prisilno uklonjeni iz sela.

Kada je Deronjić završio svoj izvještaj, prisutni u sali za sastanke su mu aplaudirali, a Velibor Ostojić je prokomentarisao: „Sad možemo da obojimo Bratunac u plavo. To je značilo da je Bratunac pod punom kontrolom srpskih snaga“.

Iz gore navedenih razloga pretresno vijeće je izreklo jedinstvenu osudu za progone, zločin protiv čovječnosti koji obuhvata napad na selo Glogovu, lišavanje života civila bosanskih Muslimana, prisilno raseljavanje civila bosanskih Muslimana iz sela Glogove, uništenje ustanove namjenjene religiji (džamija u Glogovi) i uništavanje civilne imovine Muslimana u Glogovi. Osuda je donesena većinom glasova članova vijeća, uz protivno mišljenje Schomburga, na kaznu od 10 godina zatvora.

Sudija Schomburg u svom protivnom mišljenju iznio je sljedeće:

• Ovjerio sam ovu presudu kako predsjedavajući sudija. Žalim što kao član vijeća iz suštinskih razloga ne mogu da se složim s kaznom.
• Kazna nije srazmjerna krivičnim djelima za koja je izrečena i ravna je pjevanju po pogrešnim notama. Optuženi zaslužuje kaznu od najmanje 20 godina zatvora.
• Postoje dva glavna razloga koja me navode na zaključak da izrečena kazna koju je preporučio tužilac nije u skladu s mandatom i duhom ovog Međunarodnog suda.
• Prvo, već se u nizu optužnica, uključujuću drugu izmjenjenu optužnicu, proizvoljno navode činjenice, probrane iz konteksta šireg zločinačkog plana i, iz nepoznatih razloga, ograničene na jedan dan i samo na selo Glogovu.
• Drugo, čak i na osnovu tih činjeničnih fragmenata, gnusni i dugo planirani zločini koje počini neki izvršilac na visokom položaju ne dopuštaju da se izrekne kazna od samo 10 godina zatvora, koja bi mogla čak de facto da predstavlja lišavanje slobode u trajanju od samo šest godina i osam mjeseci ako se u obzir uzme mogućnost prijevremenog puštanja na slobodu“

Jedan od sudija u pretresnom vijeću, Florence Ndepele Mwachande Mumba, izdvojila je svoje mišljenje:

• Slažem se s odlukom pretresnog vijeća u vezi s odmjeravanjem kazne Miroslavu Deronjiću. U prilog tome željela bih da iznesem još neke opaske o razmatranju načela odmjeravanja kazne.
• Optuženi se pred ovim Međunarodnim sudom potvrdno izjasnio o krivici i potpisao je s Tužilaštvom Sporazum o izjašnjavanju o krivici. Pretresno vijeće je prihvatilo njegovo potvrdno izjašnjavanje o krivici u skladu s odredbama Statuta i Pravilnika. Potvrdno izjašnjenje o krivici važi u okviru optužnice. Prilikom odmjeravanja ove kazne, imala sam na umu ciljeve međunarodnog krivičnog pravosuđa i načelo da kazna treba da bude srazmjerna težini krivičnog djela i moralnoj krivici počinioca. Pored ciljeva sprečavanja i odvraćanja, još jedan ključni faktor kod izricanja kazne jeste rehabilitacija osuđene osobe. Potvrdno izjašnjenje o krivici prihvata se kao prvi korak ka rehabilitaciji počinioca i pozitivan faktor u smjeru pomirenja zajednice nad kojom je krivično djelo izvršeno.
• Svrha međunarodnog pravosuđa u predmetima sličnim ovom, pred ovim Međunarodnim sudom, nije nepravedna retribucija; da jeste, čovječanstvo bi trebalo da zaboravi na pomirenje i mir koji ono nosi. Po mom skromnom mišljenju, svrha ovog Međunarodnog suda nije osveta u kojoj bi se pero koristilo kao vatreno oružje, koliko god da se priznaju patnje žrtava; to bi bilo pogrešno, takva praksa bi predstavljala prihvatanje pogrešnog stava da se mržnja može pobijediti mržnjom. To, po mom mišljenju, ne funkcioniše. Osveta se može manifestovati izricanjem stroge kazne optuženom koji se izjasnio krivim. Po mom skromnom mišljenju, rehabilitacija, poslije meteža, može poslužiti da se umanji nivo političke nestabilnosti i sukoba“.

„Posljedice, koje su zbog zločina nakon napada na Glogovu 1992. godine pretrpjele žrtve, ogledaju se u velikoj razmjeri dugotrajne tjelesne, psihičke i emocionalne patnje i one će biti dugotrajne i neizlječive zbog užasa kroz koji su prošli. Jedna žrtva je izjavila:

„Svaki dan je sve gore“. Druga žrtva je rekla: „Ponekad je tako teško da poželite da niste živi“. Treća žrtva je izjavila: „Ponekad mi se noću vraćaju slike proživljenog i ne mogu normalno spavati. Budim se misleći da je još uvijek rat i trčim da se negdje sakrijem. Ponekad tako istrčim iz kuće. Zbog toga spavam samo u prizemlju.

Jedna od žrtava je izjavila da još uvijek trpi fizičke posljedice zlostavljanja kojem je bila podvrgnuta tokom napada“.

„U izbjegličkom kampu u kojem žive ljudi iz Glogove smješteno je oko 180 porodica. Na 8 soba su samo dva WC-a koji koristi oko osam porodica“.

Sve ove posljedice djela progona Miroslav Deronjić je znao i izjasnio se krivim da je to učinio.

Međunarodni sud u Hagu osudio ga je na 10 godina zatvora. Vjerovatno je, kako je naveo sudija Schomberg, da će izdržavanje kazne trajati oko šest godina. Nakon svega analiziranog, ostaje otvoreno mnogo pitanja na koja u budućnosti treba odgovoriti.

Sigurno je da žrtve nemaju pravo glasa niti mogu biti zadovoljne kaznom koju je dobio zločinac Miroslav Deronjić, a pogotovo ne sa činjenicom da se saučesnici i izvršioci zločina koji su dobro poznati tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu, a naročito sudskim organima paradržavne tvorevine Republike Srpske, još uvijek slobodno kreću, pa čak i obavljaju državne poslove na nivou Bosne i Hercegovine.

Sudija Mumba je, u svom izdvojenom mišljenju, jasno pokazala da je za nju bitna rehabilitacija zločinca, pritom zaboravljajući žrtve. Petnaest godina nakon zločina u Glogovoj i tri godine nakon presude protiv Miroslava Deronjića nije podignuta ni jedna nova optužnica za genocid počinjen 1992. u Srednjem Podrinju, iako je kroz ovaj proces otkriven veliki broj zločina i njihovih izvršilaca.