- Genocid.ba >
- Nevesinje >
- uvod
Općinsko područje situirano je u zapadnom dijelu Nevesinjskog polja u sjeveroistočnom dijelu istočne Hercegovine.
Sa sjevera se graniči sa općinom Konjic, sa sjeveroistoka općinom Kalinovik, sa istoka općinom Gacko, te sa juga općinom Bileća, jugozapada općinom Stolac i na zapadu općinom Mostar. Grad Nevesinje udaljen je od Mostara 36 km. Ime ovoga grada pominje se još u XIV stoljeću u dubrovačkim izvorima.
Nevesinje su vrlo rano zauzele Osmanlije, u kojem su čak 22. juna 1463. godine postavili svoj glavni vojni štab. Poslije nekoliko godina 12. juna 1469. Nevesinje postaje sjedište vojvodluka, na čijem je čelu bio vojvoda Husein. Kao samostalan kadiluk postao je daleke 1537. godine, i kao takav bio aktivan sve do 1943. godine, u kojem je posljednji kadija bio Ibrahim Šalaka.
Uslijed historijskih previranja i pod uticajem velikih sila, ali i usljed kontinuiranih zločina nad Bošnjacima, za koje nikada niko nije odgovarao, etnička slika Nevesinja se drastično mijenjala na štetu Bošnjaka. Po Popisu stanovništva iz 1991. Nevesinje je brojalo 14.448 stanovnika, od čega 10.711 (74%) Srba, 3.313(22,95%) Muslimana (Bošnjaka); 210 (1,46%) Hrvata 214 (1,47%) i Ostalih.
Na prvim višestranačkim izborima u Nevesinju 1990. pobijedio je Srpski pokret obnove i od 40 mandata u Skupštini osvojio je 17 i odmah nakon toga u pravoslavnoj crkvi pop Karan je proglasio Arsena Grahovca četničkim vojvodom, što dokazuje duboku involviranost Srpske pravoslavne crkve u nezapamćeni zločin genocida koji je uslijedio, a kao rezultat toga je i formiranje odreda “Karađorđe“ i postavljanje prvih barikada u Bišini.
Nakon dolaska Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, u Nevesinju vlast preuzima Srpska demokratska stranka i aprila mjeseca 1991. iz nevesinjske Skupštine su protjerani svi Bošnjaci i Hrvati. Skupština je donijela odluku da se Nevesinje pripoji tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Hercegovini.
U Nevesinje su 19. septembra 1991. upali srpsko-crnogorski rezervisti, što je izazivalo neviđenu euforiju i oduševljenje kod srpskog stanovništva, nakon čega je odmah počela pucnjava po bošnjačkim kućama, minirane su brojne radnje, stambeni i vjerski objekti.