• Genocid.ba
>
• Nevesinje
>
• priče
>
• Historijska lekcija iz Bileće: Priča o jami Čavkarici i Hadžeri Ćatović Bijedić

Zločini počinjeni u Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata svjedoče o brutalnosti i neljudskom postupanju srpskih ustanika prema bošnjačkom stanovništvu. Jedan od najstrašnijih primjera ove genocidne politike dogodio se 3. septembra 1941. godine, kada su oko 700 bošnjačkih žena, djece i staraca iz okoline Bileće odvedeni na jamu Čavkaricu. Tu su, uz potpunu odsutnost ljudskosti, bacani u bezdan kako bi zločinci, predvođeni mržnjom, eliminirali bošnjački narod s tog prostora.

Srpski ustanici, predstavljajući se kao borci za slobodu, sprovodili su masovna ubistva bošnjačkog stanovništva. Jama Čavkarica postala je simbol monstruoznih zločina i genocidne politike koja je provodila istrebljenje čitavih porodica. Oko 700 ljudi, među kojima su bila nevina djeca i žene, nasilno je odvedeno i bačeno u ovu prirodnu jamu, prepušteno smrti u mukama. Taj čin nije bio izolovan incident, već dio šire kampanje etničkog čišćenja usmjerenog prema bošnjačkom stanovništvu.

Među žrtvama bila je i Hadžera Ćatović-Bijedić, tada dvadesetjednogodišnja žena. Zločinci nisu pokazali nimalo milosti, bacivši je u bezdan zajedno s ostalima. Jama, duboka i hladna, postala je masovna grobnica u kojoj su se ljudi borili za dah dok su gledali kako njihovi bližnji umiru od gladi, žeđi i rana. Nakon 74 dana provedenih u toj jami, Hadžeru je izvukao Đorđe Hromović, lokalni mještanin, rizikujući vlastiti život.

Hadžerino preživljavanje nije svjedočanstvo hrabrosti, već brutalnosti i nehumanosti počinitelja koji su je prisilili na nezamislive patnje. Njeno svjedočenje nakon rata otkrilo je razmjere zločina, ali i šutnju sistema koji je takve događaje nastojao prikriti u ime političkih interesa.

Komunistički režim nakon rata nastojao je prikriti zločine poput onih u jami Čavkarici, tvrdeći da su svi narodi podjednako stradali. Takva lažna ravnoteža omogućila je zločincima da izbjegnu odgovornost i nastavila je viktimizaciju bošnjačkog naroda. Hadžera Ćatović-Bijedić suočavala se s prijetnjama kako ne bi govorila o zločinima koje je preživjela, čime je nastavljen pritisak na preživjele i njihove porodice.

Jama Čavkarica stoji kao trajni podsjetnik na genocidni karakter zločina nad Bošnjacima u Hercegovini. Ovi događaji nisu izolovana epizoda historije već dio kontinuiteta mržnje i politike etničkog čišćenja. Priče poput Hadžerine ne smiju biti zaboravljene, jer one svjedoče o tome do kakvih strahota vodi nekažnjavanje zločinaca i zanemarivanje pravde.

Zločini u jami Čavkarici nisu samo tragedija bošnjačkog naroda, već i sramota cijelog čovječanstva. Historijska istina o tim događajima mora biti ispričana glasno i jasno kako bi se spriječilo da buduće generacije ponove iste greške. Zločini srpskih ustanika nad bošnjačkim narodom ne smiju biti relativizirani ni zaboravljeni, jer je upravo šutnja omogućila nekažnjivost zločinaca i nastavak politike mržnje.

Hadžera Ćatović-Bijedić, kao jedna od rijetkih preživjelih, svjedoči o monstruoznosti i brutalnosti zločinaca koji su uništavali bošnjački narod, a jama Čavkarica ostaje simbol tog genocidnog bezumlja.

Naša mati Hadžera