• Genocid.ba
>
• Nevesinje
>
• priče
>
• Silovana i ostavljena, porodica ubijena

Piše: Robert Bubalo, Večernji list

Naime, već godinama traži sina Amara i kćerkicu Ajlu, koje su nevesinjski četnici ubili 1992. Amar je tada imao četiri i pol godine, Ajla samo devet mjeseci. Ubili su i njezina supruga Hasana, dok je sama Jasmina proživjela progon, silovanje, premlaćivanje.

Njezina nesretna priča počinje 22. juna 1992., kad je s cijelom porodicom bila u posjetu svekrvi u nevesinjskome selu Presjeka. - Ni danas mi nije jasno kako smo bili tako naivni - kaže Jasmina. - Naime, tada su Nevesinje već okupirali četnici, a kad smo mi bili u Presjeki, počeli su granatirati selo. Morali smo bježati, pa se nas oko 350 uputilo prema Veležu i Mostaru. Lutanje je trajalo četiri dana, s malo hrane i vode. Kad je jedna granata pala u našoj blizini, skupina se razdvojila. Nas je ostalo 70-ak, a cijela moja porodica još je tada bila na okupu. Ubrzo nas je zarobila četnička jedinica - priča Jasmina.

Skupinu su odveli u Dnopolje, te razdvojili žene i djecu od muškaraca.

- Mi smo sjedili s jedne strane ceste, a naši muževi s druge. Gledamo jedni druge i šutimo, trpimo uvrede, ponižavanja, pljuvanja. Posebno su grube bile njihove žene i malodobna djeca. Kad im je stigao komandant Zdravko Kandić, muškarce su odveli vozilima. Muž i ja tada smo se pogledali. Tada sam ga posljednji put vidjela živa. Uputio mi je pogled koji je sve govorio, a meni uvijek krenu suze na oči kad ga se sjetim - veli Jasmina, koja inače dobro kontrolira emocije.

Žene i djecu su pak odveli u Nevesinje, u gradsku kotlovnicu, objekt bez ikakvih uvjeta za život. Tu su proveli četiri dana i četiri noći, a da ih nitko nije posjetio. Djeca su bila na rubu smrti, žedna, gladna. Jedne su noći pijani četnici došli po žrtve. Jasmina je odmah znala da ih vode na silovanje.

- Tada sam posljednji put vidjela djecu. Ipak, nisam mogla ni pomisliti, nisam htjela vjerovati da su ih u stanju ubiti. Nadala sam se da ću ih vidjeti, da ću im se vratiti i samo sam zato željela sve pretrpjeti i preživjeti - kaže Jasmina. Četnici su ih odveli do jednog motela na Boračkom jezeru pokraj Konjica. Tu su bile četiri dana, mučene, silovane. Jasmina kaže da se po grubosti posebno isticao Petar Divjaković, te da on danas mirno živi u Novom Sadu, uostalom kao i ostali zločinci iz te skupine.

Igrom slučaja, na koncu je nju i još dvije djevojke spasio Radoslav Soldo. Odveo ih je u Nevesinje. Sve ostale silovane žene su pobijene. Kasnije je, kaže, saznala da je Novica Gušić bio na čelu nevesinjske vojne piramide, te da je upravo on naredio pokolj svih žena i djece. Načelnik MUP-a u Nevesinju Krsto Savić ipak joj je dao nadu, slagavši da su njezina djeca i suprug živi i razmijenjeni. No već tada je cijela njezina porodica bila zvjerski pobijena.

- Odnos Haaga prema nevesinjskome zločinu nevjerojatno je pasivan. Pa tamo je ubijeno 360 civila Bošnjaka i Hrvata, silovane su sve žene koje su uhvatili. Ja sam trebala biti svjedok Slobodanu Miloševiću i otvoriti ovaj slučaj, no u međuvremenu je Haag izgubio zanimanje za mene. Zašto? Očito, Haag je samo biznis i politika, a nikako pravda - ogorčena je Jasmina.

Ona ipak ne želi odustati. Cilj joj je prije svega pronaći djecu, njihove ostatke, te pokrenuti slučaj nevesinjskog zločina o kojemu, nažalost, ostatak svijeta šuti.