Masovna grobnica Sasina - Zločin Arkanovaca...
Author: Urednik
Published: 09.02.2024
Masovna grobnica Sasina pronađena je u naselju Sasina (Sanski Most). Pronađena je neposredno uz prilazni put za katoličku crkvu u Sasini. U ovoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci 65 osoba ubijenih 20/21. septembra 1995. godine od strane jedinice Srpske dobrovoljačke garde “Arkanovci”.
Srpski zločinci su u noći 21/22. septembra 1995. godine zatočenike iz kotlovnice hotela “Sanus” autobusima odveli na navedeni lokalitet i strijeljali. Prilikom prvog obilaska ovog lokaliteta sudije Osnovnog suda Sanski Most sačinile su zapisnik o uviđaju u kojem se navodi: “Na licu mjesta se zatiče masovna grobnica, dvije veće humke sa nasipom zemlje i kamenja iz kojih vire dijelovi leševa. Grobnica se nalazi u selu Sasina, sa lijeve strane regionalnog puta koji povezuje S. Most sa Banjom Lukom, prije katoličke crkve u Sasini oko 150 m. (...)
Po dolasku na lice mjesta konstatuje se da se osjeća vrlo jak i neugodan zadah koji potječe od leševa, ispod nasipa materijala po leševima cijedi se tekućina koja potiče od raspadanja leševa, a ista se slijeva prema jarku magistralnog puta. (...) na licu mjesta izvršeno probno otkopavanje gornjeg nasipa, pa se konstatuje da je ispod nasipa na dubini oko 50 cm pronađen muški leš obuven u čizme sa plavim radnim hlačama, što ukazuje da se ispod nasipa nalaze zakopani civili, (...) može se sa sigurnošću zaključiti da ova masovna grobnica potječe iz septembra 1995. g. što nesumnjivo potvrđuje preživjeli svjedok masovnog zločina Alagić Zlatan iz Sanskog Mosta. (...) te da su u noći 20. na 21. 09. 1995. godine na ovom mjestu poklani i ubijeni iz automatskog naoružanja. Iste noći srpski agresor je na licu mjesta dopremio buldožer i nakon masovnog ubijanja izvršio je zatrpavanje leševa sa materijalom iz kamenoloma. (...)
Na grobnicama se vide ostaci dijelova tijela leševa koji nisu potpuno zatrpani što ukazuje da su leševi zatrpani sa plitkim slojem materijala.
U presudi MKSJ u predmetu Stanišić i Simatović o ovom zločinu navodi se: “Autobus je ispred hotela ′Sanus′ stajao oko jedan sata, a potom je po mraku krenuo i za tridesetak minuta stigao u Sasinu. Potom su ljudi izašli iz autobusa, dvoje po dvoje, a svedok je zatim začuo pucnje i krike. Kad je svedok izašao iz autobusa, neko ga je zgrabio i rekao: ′Čekaj, treba još nekog da ubijemo′. Svedok je gurnut na levu stranu autobusa i preko jednog jarka.
Pogođen je rafalnom vatrom u levu stranu tela, u predelu grudi i u predelu struka, i pao je. Dok je ležao na zemlji, i dalje je čuo pucnje i krike. Svedok je čuo i vojnike kako ljudima psuju ′balijsku majku′, traže preživele i ubijaju ih. Potom je začuo glasnu eksploziju, posle koje su vojnici otišli.
Posle petnaestak minuta, svedok je pozvao da vidi ima li ikog ko je preživeo, ali mu se niko nije odazvao. Iako ranjen, svedok je pošao u pravcu Sanskog Mosta. Video je kako iz pravca grada dolazi kamion. Kamion se zaustavio, a svedok je začuo pucnje i glasove. Svedok se sakrio u jednoj nedovršenoj zgradi dok kamion nije otišao.
Potom je došao buldožer, pa se svedok ponovo sakrio i nastavio da ide nakon što je buldožer prošao. Svedok je identifikovao sledeće ljude koji su tog dana bili s njim u autobusu i koji su ubijeni: Munevera Alagić, Osman Arapović, Drago Buha, Irfan Čekić, Eniz Cerić, Ekrem Džafić, Šefko Džananović, Safet Jakupović, Ismet Karabeg, Bećo Kumalić, Muharem Mahić, Avdo Pašalić, Ibrahim Sinanović, Rasim Talić i Šefko Talić. Svedok je rekao da je bio prisutan kad je kasnije 65 tela, od kojih je jedno bilo žensko, ekshumirano iz masovne grobnice u Sasini.”
U presudi MKSJ u predmetu Stanišić i Simatović navodi se: “Posle ponoći 22. septembra 1995. godine, ′Arkanovi vojnici′ uterali su zatočenike u jedan autobus i pri tom ih tukli palicama i kundacima. Sa zatočenicima je u autobusu bilo oko osam ′Arkanovih vojnika′.
Pre nego što su ušli u autobus, vojnici su pretukli jednog starijeg čoveka. Otprilike 10–15 minuta pre nego što je autobus krenuo, nekoliko vojnika silovalo je jednu ženu, dok su ostali zatočenici bili prisiljeni da pevaju ′četničke′ pesme. Pošto je bio mrak i pošto zatočenicima nije bilo dopušteno da gledaju kroz prozor, svedok ne zna tačno u kom je pravcu autobus išao, ali je vozač vozio sporo nekih 20–30 minuta i potom zaustavio autobus.
Muzika u autobusu svirala je veoma glasno, a vojnici su počeli da isteruju ljude, u grupama od po četvoro ili petoro. Svedok je bio u drugoj grupi, stajao je blizu prednjeg dela autobusa, i jedan naoružani vojnik ga je zgrabio za kragnu jakne. Svedok je gledao kako jedan drugi vojnik dovodi jednog zatočenika iz prve grupe i stavlja ga ispred autobusa, vadi nož i reže mu grkljan; jednom drugom zatočeniku naredili su da klekne, a potom su mu pucali u potiljak. Svedok je potom uspeo da pobegne, tako što se izvukao iz jakne i potrčao u mrak pored autobusa; spotakao se preko nekog žbuna, pao u rupu i ostao da leži u njoj.
Svedok pretpostavlja da vojnik koji ga je čuvao nije mogao da vidi ništa kad je ispalio rafal iz automatske puške. Iako ga je jedan metak pogodio u butinu, svedok je ostao da leži potpuno miran. Potom je začuo pojedinačne pucnje, nekoliko rafala i vojnike kako viču i požuruju jedni druge. Vojnici su proverili da li ima preživelih, ispalili još nekoliko pucnjeva, a potom ušli u autobus i otišli. Kad se uverio da su vojnici otišli, svedok je ustao i pokušao da hoda nekih 15–20 metara, sve dok više nije mogao.
U daljini je ugledao svetla koja su išla u njegovom pravcu, pa se sakrio. Čuo je kako dolaze dva automobila, kako im se otvaraju vrata i potom začuo muške glasove koji su govorili srpski s bosanskim akcentom. Ti ljudi su iz automobila izvukli još dva čoveka i odgurali ih do ruba jame u kojoj su bila sva mrtva tela; potom su jednom od one dvojice rekli da otvori usta i svedok je začuo pucanj. Drugi čovek je pustio čudan krik, a potom se začuo i drugi pucanj. Svedok je potom začuo dve eksplozije, posle čega se razletela zemlja i padala oko njega.
Ubrzo potom svedok je začuo buku mašine koja se približavala jami i koja je onda počela da zgrće zemlju i puni jamu. U tom trenutku svedok je potrčao prema šumi, a kad je stigao do puta, shvatio je da se nalazi u Sasini. Svedok je otišao u Tomašiće (Tomašicu, prim. M.B.), a potom u Sanski Most, pazeći da ga Srbi ne otkriju; to je potrajalo deset dana. Godine 1996. svedok je bio prisutan prilikom ekshumacije, a u grobnici je pronađena njegova jakna.”
Drugi svjedok navodi: “U blizini Sasinske crkve u vremenu od 02, 00 do 04, 00 časa čula se rafalna paljba kao i jauci i zapomaganje ljudi. U četiri sata su se od Sasinske crkve ponovo vratili na isti način auto policijsko i autobus, te poslije toga se čuo rad bagera, što je najvjerovatnije vršio zakopavanje pobijenih ljudi. Nakon dva dana sam prolazila pored same ceste vidjela sam štrik i jarugu krvi, dok se s gornje strane vidjela friška iskopina zemlje, najvjerovatnije da je tu na tom mjestu bager nagrnuo pobijene.”
Strijeljanje su preživjele dvije osobe koje su kasnije svjedočile o ovim događajima. Ekshumacija je počela 18. jula 1996. godine, a završena je 19. jula 1996. godine. Iz ove masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 65 žrtava.
Izvor: Knjiga "Genocid u Sanskom Mostu", autora Muje Begića