• Genocid.ba
>
• Višegrad
>
• priče
>
• JAMA "PAKLENIK" - PROPAST, HLADNIJA OD SMRTI

Još jedna masovna grobnica krila je istinu osam godina. A 17. augusta dosje Paklenik je otvoren. Ekshumacija je u toku, a pretpostavlja se da u jami Propast ima barem šezdeset do stotinu tijela žrtava genocida. Dani su obišli mjesto zločina koji se godinama prikrivao.

15. juni 1992: Polahko korača kroz šumu, u koloni je još pedesetak ljudi, oko kolone dželati. Dan je lijep, šuma miriše, ali koraci su teški, posljednji. Debela žica steže ruke, ali sve manje osjeća bol, dok pokušava da shvati šta mu se dešava. Jučer su ih okupili na gradskom trgu. Usred Višegrada, pozvali su ih na konvoj. Muslimani treba da napuste grad.

Ne tako davno, rekli su da JNA garantuje sigurnost, da zavodi red. Da mogu ostati kod svojih kuća, vratiti se na radna mjesta, nastaviti miran život, kao da se ništa pretjerano važno ne dešava. A jučer su ih ipak potrpali u osam autobusa, sedam kamiona. Muškarce, žene, djecu. “Turci, idete svojima!”, “Mater vam balijsku!”, mržnja je kuljala na usta poznatih lica, komšija, prijatelja… Šutke je, kao i ostali, ušao na autobus.

Kada je Željko Tasić kod Olova izveo žene i djecu da ih pošalje preko linije razgraničenja, ostao je u autobusu. Nije pustio ni glasa ni dok su ga tu večer prebijali u Rogatici. Šutke je predao i dokumente, novac, sve što su od njega tražili, kao i od ostalih. Papiri su potrpani u kese, i svima je već bilo jasno da nešto nije u redu. Kad su ih prije podneva potjerali kroz šumu, bilo je već jasno da ništa nije u redu. Šačica ljudi s puškama, ali oni su vezani i mire se sa sudbinom. Stižu na mjesto koje se, kako kažu sprovodioci, zove Paklenik.

Nije mu jasno zašto, sve dok ih ne dovedu na rub jame, bezdana obrubljenog šibljem. Prvi pucanj, bol koja ga trga, u padu pokušava kriknuti, ali nema glasa, dok pada na dno, ne osjeća udarce o hladno stijenje, ne osjeća tresak vlastitog pada, samo hladnoću, posljednji put čuje još jedan pucanj i više ne čuje ništa. Ništa.

22. august 2000: Jama se zove Propast. I pored sablasnog naziva, Paklenik je sasvim običan grabov šumarak, koji već osam godina krije užas. Žrtvama se, pak, još ne znaju imena, a ni njihov broj. Strijeljanje 15. juna preživio je N.N., haški svjedok. Taj dan s njim su strijeljani višegradski Bošnjaci, mještani Gornjeg i Donjeg Dubovika, Velatova, Zagri, Smijeća, Župe i Dobruna. A na Pakleniku je bilo još zločina, čije tragove su ubice pokušali prikriti, istresajući u jamu zemlju, kamenje, crkotine i kosti životinja. No, užas istine ovdje počinje izvirivati ispod naslaga.

Komisija za istraživanje ratnih zločina sprema se na još jedan radni dan. Krupan, sredovječan muškarac s ray-ban tamnim naočarama, koje skida i stavlja bez nekog vidljivog razloga, pozdravlja se s Amorom Mašovićem. Upozorava da su “šalunge” koje u jami drže kamenje sklonjene s leševa slabe, da bi ih trebalo pojačati. Popisuje prisutne, i ekipu Dana. Predstavlja se: “Renovica Miloš, krim-inspektor, CSB Srpsko Sarajevo.” Kolege sa BBC-a žele znati čemu popis. “Pratimo ko dolazi, da ne bi bilo zloupotrebe.” Policija RS-a zadužena je za osiguravanje mjesta zločina, kao i pripadnici talijanskog SFOR-a koji paze na jamu i osiguravaju pristupni makadamski put.

Eva

Specijalci federalnog MUP-a na skelu postavljaju konopce, prusike za osiguravanje, a ekipa se priprema za silazak niz ljestve. Patolozi i radnici koji će kopati navlače bijele, papirnate, jednokratne kombinezone i jedan po jedan spuštaju se u ambis niz ljestve oslonjene na daščanu skelu. “Ove ljestve su nam najbolja investicija poslije Eve!”, u polušali veli Mašović. A Elvira Eva Klonowski, Poljakinja koja živi na Islandu, zaista je uz Mašovića jedan od motora-pokretača čitavog tima. Sjedokosa, kratko podšišana i živahna, doktorica Eva stiže svugdje, radi sve.

Sudska je antropologinja-forenzičarka, na bosanskim masovnim grobnicama radi od ‘96. “Znate kako je to, u Poljskoj ili na Islandu, imamo par slučajeva tu i tamo. A ovo se radi još samo u Ruandi. Počela sam raditi za Tribunal 1996.”

Sada radi za Državnu komisiju, manje-više volonterski. “Radim ovo od srca za muslimane. Zapravo, od srca za žrtve. A zna se ko čini 92 posto žrtava u Bosni. To su žrtve agresije, zapravo žrtve genocida. Onih osam posto su žrtve rata. Zašto da ja radim samo za osam posto žrtava.”

U jamu se spušta i Sarajka Nermina Sačić, asistentica na FPN-u. “Moja mati je iz Višegrada, i dolje je, najvjerovatnije, četrnaest mojih nestalih rođaka, bližih i daljih.” Pokušat će da prepozna daidžu Muharema Zukića. Po trenirci, koju je obukao ispod hlača da ga manje boli ako ga budu tukli. “Ako nađem daidžu, bit će možda lakše. Nije to ni lakše, ali malo je ipak drugačije kad se svojima može otići na mezar, ako ništa drugo”, kaže Nermina po povratku iz jame i nastavlja: “Nisam ovo ovako zamišljala. Ne znam ni kako se to uopće može zamisliti, ali dolje je puno životinjskih kostiju, klizavo je, leševi na svakom koraku. Te žice, tako zvjerski su pobijeni. A valjda će i zločinci doći pred nekakav sud, znaju im se imena, hvala Bogu, ima i preživjelih.”

Fotografije dva tijela pronađena u ostacima trenirki pogledat će i ostala rodbina. To bi mogla biti prva identifikacija, ostalim će se pronađenim žrtvama odjeća oprati, radi lakšeg prepoznavanja, kad jednom iskopavanje okonča. Osim zemlje, u jamu je nabacano dosta kamenja, tako da je odjeća sporije truhnula. Uz jedan leš pronađeni su i ostaci novca, njemačkih maraka. Papir je struhnuo, ali plastične niti su ostale.

Bezdan U jamu silazi i reporterska ekipa Dana (Ivan Lovrenović, Nerzuk Ćurak, Almin Zrno i potpisnik teksta). Kroz grotlo obraslo ljeskom, korovom i koprivama, sve dublje, sve je hladnije, kopriva, mahovina, a onda goli i vlažni kremeni zidovi škrape. U bijelim odijelima, svi djelujemo pomalo sablasno.

Na dnu ljestvi, na prvom koraku i prvi zgrčeni leš. Zeleni džemper, šačica kostiju. Na desnoj strani, daščana pregrada i gomila većuklonjenog kamenja i zemlje. Lanac radnika uklanja kantu po kantu iskrampanog kamenja i zemlje, sloj po sloj otkrivajući istinu. A istina je užas. S lijeve strane, donekle je rašćišćeno, pored svakog leša je pobodena mala žuta zastavica s brojkom sedam. Dublje lijevo, jama ima još jedan odvojak naviše. Na vrhu, odvojen od ostalih, bosonog ljudski leš, pored njega lisičji skelet i dva komada rasparene obuće.

“Vjerovatno je ostao živ neko vrijeme poslije strijeljanja i pokušao ispuzati. Obuću je možda vukao sa sobom. Lisica je vjerovatno nešto nanjušila i upala u jamu”, pojašnjava Mašović.

Ruke žrtve vezane su grubom, građevinskom žicom, razaznaje se plavkastobijela karirana ljetna košulja.

Na sredini je humka, sudski patolozi rade osjetljiviji dio posla, spahtlama cisteci odjecu i kosti. “Ne pitaj nas puno, istraga je u toku”, s kiselim osmijehom crnomanjasti patolog uzvraca na “tehnicko” novinarsko pitanje. Zauzet je, pazljivo spahtlom uklanja zemlju. “Evo jos jedne lobanje, daj nam neku kesu!” Kesa odgovarajuce velicine trenutno nema. A lobanja ima, ali mnoge su odvojene od trupla, i cesto se skotrljaju prema dnu. No, bitno je da se uz lobanju nadje i prsljen, radi lakseg sklapanja mozaika.

Ešref

U jami je ledeno, sijalice, baterije i reflektori osvjetljavaju stratište. Ostati priseban, raditi svoj posao u tolikoj smrti i užasu nije lahko, crni humor je očito jedan od glavnih obrambenih mehanizama. Radnici uz prepunjene kante jedan drugom dobacuju i masne pošalice na račun bivših i budućih supruga, sitna prijateljska podbadanja, ponekad se nasmiješe, ali u tom smijehu je dovoljno studeni da se vidi da niko nije potpuno oguglao.

Jedan patolog uzvikuje: “Evo, imamo ime!” Pažljivo čisti rastvoreni novčanik, nečiji. “Je l’ osobna karta?”, pita specijalac. “Ma jok, od Poštanske štedionice Beograd. Al’ čovjek je sto posto musliman!” Na pronadjenom dokumentu je ime Ešrefa Muhića.

Oko podneva, na trenutak nestaje struje i jama je ponovo mračna, kao sto je bila onih osam godina skrivanja istine o zlocinu.

Natrag na povrsinu, korak po korak. Dok specijalci u ćuturi kuhaju “Podravkinu” supu, teče razgovor sa dr. Nerminom Sarajlićem, specijalizantom iz tima sarajevskog Instituta za sudsku medicinu. Dr. Sarajlić ovaj posao radi dvije godine. Kako je to? “Zavisi od puno faktora. Valja posao nazvati poslom, biti profesionalan, raditi što je moguće bolje. Ponekad je fizički teško, a čovjek uvijek mora zatomiti neka lična osjećanja.” Može li se to?

“Ne može”, odgovara doktor, i nakon kraće stanke polahko nastavlja: “Vi novinari možete pisati svašta, ali nema riječi za te osjećaje. Možda bi neko ko bi duže vremena proveo s nama svaki dan i shvatio. A mi moramo nastaviti, radi porodica tih ljudi, radi istine, radi činjenica. Bitno je da svako odradi svoj dio posla najbolje što može, kao ovi momci, specijalci, koji nam sve pripreme. Kao Eva, vidjeli ste kako radi.”

Specijalci pak koriste pauzu da odmaštaju planove o izletima na Prenj, neiskorištenim godišnjim odmorima, i pripreme se za ostatak radnog dana. Svi se vračaju u jamu, a ekipa Dana u Sarajevo. Preko sokolačkih šuma, koje su osam godina krile zločin, a vjerovatno još uvijek kriju njegove naredbodavce, Mladića i Karadžića. Tu negdje, žive valjda i svjedoci. Šutljiviji od žrtava.

Tekst objavljen u magazinu "Dani", 2000. godine.