Višegrad

Stvarne zadatke Užičkog korpusa u Višegradu jasno je opisao Miodrag Petrović, autor knjige “Susreti sa Dobricom Ćosićem- necenzurisani razgovori,“ koji kaže sljedeće: “Interesujem se ko je porušio tolike kuće pored Rzava. Užički korpus. Objašnjavao sam Vensu – kazuje eks predsednik SR Jugoslavije – da su se tu muslimani uklinili, i da je to njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila njihova potajna i svesno vođena politika."

Užički korpus Jugoslovenske narodne armije, 14. aprila 1992. umarširao je sa nekoliko hiljada vojnika u Višegrad, smijenio legalnu vlast i instalirao vlast Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine. Komandant Užićkog korpusa, general Dragoljub Ojdanić, održao je govor i pozvao izbjeglo bošnjačko stanovništvo da se vrati u Višegrad. Mnogi Bošnjaci su ga poslušali, nakon čega je u ovom gradu ubijeno blizu 3.000 žena, djece, staraca.

Već tokom mjeseca maja 1992, četnici su počeli vršiti masovne pokolje i ubistva Bošnjaka u Višegradu. Izrazito nasilna srpska paravojna formacija koja je ulijevala najveći strah kod Bošnjaka u Višegradu, bila je grupa koju je vodio Milan Lukić. U nekoliko sedmica, ta je grupa počinila veliki broj zločina u rasponu od pljačke do ubistava.

Dana 26. maja 1992. organizirani su autobusi kojima su trebali deportovati Bošnjake iz Višegrada. Četnici su taj autobus zaustavili u Bosanskoj Jagodini, istjerali 17 Bošnjaka, te ih ubili. Njhovi leševi su pronađeni u masovnoj grobnici.

U nizu masovnih zločina Milana Lukića i Mitra Vasiljevića su i oni od 7. juna 1992. kada su na obali rijeke Drine ubili pet Bošnjaka, te 10. juna 1992, ubistvo sedam Bošnjaka koje je prije toga zarobio Milan Lukić u fabrici namještaja “Varda“.

Mjesec juni 1992. je bio posebno obilježen masovnim pokoljima, ubijanjima i spaljivanjima Bošnjačkih civila u Višegradu od strane četnika. Tako je, dana 14. juna 1992, specijalna paravojna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila više od 60 osoba, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, a koji su pokušali pobjeći ispred četničke zločinačke ruke. Zarobljene civile Milan Lukić je zatvorio u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje ih je žive spalio. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, te su svi, osim šest osoba, živi izgorjeli.

Glogote žive lomače...

Dana 27. juna 1992, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja bošnjačkih civila, u kući Mehe Aljića, u Višegradskom mjestu zvanom Bikavac, spaljeno je 72 civila. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji sin (Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće. Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sudije ICTY-a okarakterizirale su kao najgore primjere neljudskih postupaka jednog čovjeka prema drugome.

Zehra Turjačanin je o zločinu na Bikavcu svjedočila pred haškim tribunalom:

„Bilo je mnogo djece u toj kući, to je tako tužno, kazao je svjedok i dodao da je najmlađe dijete imalo manje od godinu dana života. Većina zatvorenih su bile mlađe žene s djecom, a bilo je i nekih starijih muškaraca i žena također. Srpski vojnici su prvo kamenjem porazbijali prozore, a zatim su ubacivali ručne bombe. Nakon nekog vremena, pucali su u zatvorene i zapalili kuću. Ljudi su živi spaljeni, svi su vikali; jednostavno ne mogu opisati ono što sam tada čula, rekla je svjedokinja.

Kada je vatra zahvatila odjeću svjedokinja i jedne od njenih sestara uspjele su doći do vrata, ali su ona bila blokirana: teška garažna vrata su bila zabarikadirana izvana. Međutim, uspjela je da se nekako izvuče kroz mali otvor na vratima dok je njena sestra ostala unutra. Dok je trčala prema kućama na Mejdanu, svjedokinja je vidjela srpske vojnike kako leže u travi i piju."

U junu mjesecu 1992. na mostovima na obali Drine ubijeno je na desetine i stotine Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, a njihova tijela bačena u rijeku. Brojni Bošnjački muškarci su zatočeni u kasarni JNA u Uzamnici i drugim mjestima, gdje su saslušavani, mučeni i prebijani.

Pored ovih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka u Višegradu, četnici su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta takvih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo na desetine i stotine bošnjakinja, a mnoge od njih nisu uspjele preživjeti.

Četnici Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević, Boban Šimšić, Oliver Krsmanović i mnogi drugi nisu birali sredstva i metode ubijanja Bošnjaka u Višegradu. Vrhunac njihovih zločinačkih djela je bio u mjesecu junu i julu 1992. Tako je 62% od ukupnog broja nestalih u općini Višegrad 1992. nestalo tokom ta dva mjeseca. Većina, ako ne i svi, bili su civili.

Srpska vojska je dana 25. augusta 1992. napala selo Velji Lug i u tom napadu ubili sedam bošnjačkih žena i jednog muškarca, a nekoliko desetina bošnjačkih žena, djece i staraca odveli u zatvorili u prostorije osnovne škole “Hasan Veletovac“ u Višegradu, koja je bila pretvorena u logor za Bošnjake. U tom logoru Srbi su stalno vršili premlaćivanja Bošnjaka, od kojih su neke i pobili.

U augustu mjesecu 1992. Srbi su napali selo Barimo, zapalivši cijelo selo, i do temelja srušili džamiju. Ubijeno je 26 bošnjačkih civila. Najstarija žrtva, Hanka Halilović, imala je 92, a najmlađa (Emir Bajrić) 12 godina.

Srbi su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta provođenja takvih masovnih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo preko 300 Bošnjakinja. Pored navedenih i drugih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka, sve preživjele Bošnjake srpske snage su prisilno protjerale, a njihove stanove i kuće opljačkali i uništili. Sve džamije su sravnjene sa zemljom.