Kako su Bošnjaci Vlasenice protjerivani sa posla u prvim danima agresije
Author: Urednik
Published: 15.08.2023
Advokat Drakulić Branislav, kojeg je, prema riječima svjedoka, inače tadašnjeg uposlenika suda u Vlasenici, na mjesto predsjednika suda odlukom imenovao Radovan Karadžić, imao je odlučujuću ulogu u podnošenju krivičnih prijava protiv “uglednih i uticajnih” Bošnjaka. Drakulić Branislav je odmah po postavljenju za predsjednika suda u Vlasenici napisao rješenja o otkazu svim radnicima Bošnjacima koji su radili u Sudu i prije napada napustili Vlasenicu.
Otkaz sa posla dobili su i Hurić Hasiba, potpredsjednica suda koja je ostala na svom radnom mjestu nakon okupacije Vlasenice. Naime, mnogi Bošnjaci su “privremeno” napustili Vlasenicu zbog straha za svoj život nakon napada na grupu Bošnjaka uoči Ramazanskog bajrama ispred džamije Hajrija (3. april 1992.) od strane srpskih ekstremista.
Većina njih se nije ni vraćala u Vlasenicu, jer se od tog dana stanje sve više pogoršavalo, a život Bošnjaka je bio sve više ugrožen. Pomenuti svjedok je, po direktivi predsjednika suda Drakulića i tužioca Todora Todorovića, zaveo 270 krivičnih prijava protiv Bošnjaka iz grada i okolnih naselja koji su, prema evidenciji srpske vlasti, posjedovali naoružanje, pod čime su podrazumjevali i naoružanje na koje je postojala uredna zakonska dozvola za nošenje (lovačko naoružanje).
Prvenstveno su podnijete krivične prijave protiv rukovodsvta SDA i to: Kavazbašić Mehmeda, poslanika u Republičkoj skupštini, Telalović Amira, predsjednika SDA, Džana Hasana, neuropsihijatra, Džindo Hasana, Imamović Mustafe, bivšeg sudije, Hodžić Ferida, načelnika bivšeg štaba TO i mnogih drugih.
Krizni štab Vlasenice je 18. maja donio odluku po kojoj se Bošnjaci trebaju otpustiti sa posla i da moraju napustiti područje opštine Vlasenica.
Bilo je slučajeva da su rijetki Bošnjaci dolazili na posao i nakon okupacije, a da im je otkaz uručen samo zato što su Bošnjaci. Tako je, primjera radi, Miralem Džamdžić radio u Sudu do 16. juna 1992. godine, ali je zbog svakodnevnog pritiska, provociranja i prijetnji, morao napustiti Vlasenicu na način da je razmjenio kuću sa jednim Srbinom iz Kladnja.
Drugi primjer je Telalović Merima, predsjednica opštinskog suda za prekršaje, koja je, vrativši se iz Tuzle 29. aprila 1992., dakle nakon okupacije Vlasenice, nastavila raditi u Sudu. Bila je izložena provokacijama, a na kraju je dobila i Rješenje o otkazu sa posla.
Tražila je dozvolu (propusnicu) od nadležnog opštinskog organa na čelu sa Matić Radosavom, da napusti Vlasenicu, ali joj je isti uskratio, uputivši je na Čedu Vržinu, koji joj je kazao da ne može dobiti propusnicu jer se tereti za učešće u stvaranju spiskova Srba koje je trebalo likvidirati. Dana 6. maja 1992. godine u njenu kuću su došli Stupar Vlado, Rikanović Vinko i još oko pet – šest članova srpske policije koji su izvršili pretres njenog stana.
Ispitivali su je Vlado i Vinko, tražeći od nje pomenute spiskove o, navodnoj, likvidaciji Srba. Tražili su od nje odgovor na pitanje gdje se nalaze: Ahmetović Munib, vlasenički imam i Kičić Enes, zv. “Pene”, koji su bili zajedno sa Merimom članovi Odbora za provođenje Referenduma protiv pripajanja opštine Vlasenica srpskoj pokrajini Birač.
Radilo se o klasičnoj policijskoj metodi ulivanja straha i ucjeni da se dođe do željenih podataka. Vidjevši da joj nije sigurno boraviti u vlastitoj kući i da ne može izdržati svakodnevni pritisak, Merima je, polovinom maja, na vlastiti rizik, izašla iz Vlasenice u susjedno selo, odakle je početkom juna otišla za Cersku.
Prema riječima Izeta Redžića, otpuštanje Bošnjaka, zaposlenih u državnim preduzećima i drugim javnim službama u opštini Vlasenica aktivirano je od kraja 1991., a okončano u maju 1992. godine.
Poslije 14.05.1992. godine, prema riječima Izeta Redžića, nijedan Bošnjak nije radio ni u kakvoj opštinskoj instituciji na prostoru opštine Vlasenica, osim pojedinačnih izuzetaka koji su na vlastiti rizik ostali iza ovog datuma.
Primjera radi, Boksit je, do tada, upošljavao 3.867 radnika. Ako je neko od Bošnjaka nešto radio poslije tog datuma, to su bili ljudi koji su sahranjivali (zakopavali) mrtve preko komunalnog preduzeća i veoma rijetki slučajevi kada su neki Bošnjaci ostali u sudu ili nekoj drugoj ustanovi, koji su kasnije imali velikih problema da bezbjedno napuste svoj grad.
IZVOR: KNJIGA „ŽRTVE GENOCIDA NA PODRUČJU VLASENICE 1992.-1995“, H. Omerović