• Genocid.ba
>
• Vlasenica
>
• priče
>
• Seksualno zlostavljanje Bošnjakinja Vlasenice

Seksualno nasilje nad ženama je pojava koja je prisutna kroz mnoga historijska razdoblja. Nažalost, ova vrsta zločina nije primjereno kažnjavana, niti je žrtva doživljavala potrebnu satisfakciju za torture koje su nad njom činjene. Srbi su u Bosni i Hercegovini u svim okupiranim mjestima, a time i na području opštine Vlasenica, pored masovnih i pojedinačnih ubistava, mučenja i pljačke, izvršili i brojna silovanja Bošnjakinja. Do tačnog broja silovanih žena teško je doći zbog, prije svega, činjenice što mnoge žrtve silovanja zbog ličnog dostojanstva nisu spremne objelodaniti zločin koji je nad njima izvršen.

Prema raspoloživim izvorima, srpski vojnici su iz logora Sušica - Vlasenica, u kojem su bili zatočeni mnogi Bošnjaci, izvodili žene koje su silovali na pripremljenim lokacijama u gradu Vlasenici i u okolnim selima. Žene koje su se pokušale fizički oduprijeti napadu na njihov moralni integritet, pripadnici srpskih snaga su ubijali neposredno pored logora.

Tako su, prema izjavi jednog svjedoka, pet žena ubili u jednom danu od kojih se sjeća imena Hasić Fate i Smajić Ramize. Druga svjedokinja seksualnog zlostavljana žena iz Vlasenice, izjavila je da su srpski vojnici upali u prostoriju logora Sušica u kojoj se nalazila sa nekoliko žena polovinom septembra 1992. godine oko 23 sata i tom prilikom su prozvali nju i još tri žene. Odvezli su ih u jedno selo kod Dervente, nedaleko od Milića. Pod prijetnjom da će ih noževima masakrirati silovali su ih više od deset dana, koliko su ih držali u toj kući.

Nakon desetak dana vratili su ih ponovo u logor Sušica, odakle su ih uskoro sa preostalim ženama transportovali do linije razgraničenja prema Kladnju. Od početka juna pa do približno 15. septembra 1992. godine mnoge zatočenice logora Sušica bile su podvrgnute zlostavljanju seksualnog sadržaja koje je obuhvatalo silovanje i ponižavajuće fizičko i verbalno maltretiranje.

Dragan Nikolić je odvodio i na druge načine omogućavao odvođenje zatočenica iz hangara, znajući pritom da se to čini u svrhu silovanja i drugih oblika ponašanja koje predstavlja seksualno zlostavljanje.

Seksualno zlostavljanje vršili su logorski stražari, pripadnici specijalnih snaga, lokalni vojnici i drugi muškarci. Zatočenice su seksualno zlostavljane na raznim mjestima, kao što su stražarska kuća, kuće u okolini logora, hotel „Panorama“, vojni štab, te mjesta na koja su te žene odvođene na prisilni rad.

Svjedok iz naselja Drum, koji je bio zatočen u logoru Sušica, svjedoči da su iz ovog logora srpski vojnici odveli desetak djevojaka, pod izgovorom da ih vode da čiste neke prostorije, čije majke nisu pristale da sa ostalim ženama budu transportovane u Kladanj dok im ne vrate kćeri. Nakon izvjesnog vremena dovezli su im kćeri koje su, prema riječima svjedoka, bile u šoku i istraumirane.

U kući Bedre Dautović, gdje su srpski vojnici stalno dolazili, bio je smješten veliki broj djevojaka. Svjedoci koji su vidjeli ta strašna silovanja govorili su da su čak na terasi te kuće silovali djevojčice od trinaest godina. Jedna od žena koja je provela određeno vrijeme u logoru Sušica je izjavila da je bila prisutna u logoru “kada su srpski vojnici odveli jednu grupu od 13 djevojaka i dva mladića, koji se više nisu pojavili u logoru. Ova svjedokinja je dodala da su srpski vojnici i danju i noću odvodili po dvije do tri, a nekad i po pet djevojaka i žena. Neke su vraćali nakon par sati, neke su zadržavali po par dana, a neke se nikada nisu vratile”.

Koliko je sudbina žena u okupiranoj Vlasenici, odnosno, u logoru bila neizvjesna i teška, pa čak i onih kojima su srpske vlasti bile odobrile da odu na “slobodnu” teritoriju, govori i priča ove svjedokinje, koja je kazala da su iz konvoja zatočenih žena, djece i starijih koji su prevoženi na liniju razdvajanja prema Kladnju, na raskrsnici u Tišči iz autobusa izdvojili tridesetak djevojaka i mladih žena, te ih zajedno sa nekoliko mladića odveli u Pelemiše, navodno, da kupe sijeno Srbima, uz obećanje da će ih vratiti po završetku posla.

To je bila već ustaljena praksa postupanja prema ženama nad kojima su vršene torture seksualnog zlostavljanja, od kojih je većina završavala lišavanjem života. Među tim ženama, istakao je svjedok, bile su i Omerović Nedžada i Huskić Nihada, obadvije iz okoline Vlasenice. Jedan od svjedoka je potvrdio da je primjetio kada su Dragan Nikolić, izvjesni Mićo i još neki srpski vojnici, čijih imena se ne sjeća izvodili djevojke i žene i odvodili ih u jednu kućicu koja se nalazi iza baraka i tu ih silovali.

Tvrdi da je lično vidio da su odvodili i Muneveru, kćerku Lutve i druge žene i djevojke čija imena nije znao. Prilikom prijevoza grupe zatočenika prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, svjedok je izjavio da su sa kamiona u kojem su bili zatočeni Bošnjaci u selu Pelemiši srpski vojnici izdvojili četiri djevojke među kojima je bila i njegova amidžična Nihada koja je imala četrnaest godina, pomenuta Munevera, i još dvije djevojke kojima nije znao imena. Iste su, prema svjedokovim riječima, izdvojili pod izgovorom da trebaju da kupe sijeno.

Jedna od žena iz Vlasenice koja je bila izložena torturi mučenja i silovanja je i Sedžida Hadžić, koja je u Vlasenici bila do 9. decembra 1992. godine.

Ibro Osmanović je posvjedočio da su u toku noći, kada je u logor dovedena grupa Bošnjaka iz Šiljkovića, iz logora Sušica odvedene Delić Lejla, 17 godina i Adana Patković, 26 godina. Iz logora ih je izveo Zoran Obrenović, a vraćene su ujutru.

Nedim Salaharević, jedan od trojice dječaka Bošnjaka, koji je u septembru 1992. godine imao sreću da iz logora Sušica bude pušten, odnosno, transportovan do linije razdvajanja prema Kladnju, je izjavio: „Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima“.

Svjedokinja SU-032, koja je u logoru bila seksualno zlostavljana, svjedočila je o tome što je osjećala poslije zlostavljanja i kako je to uticalo na njenog sina: “Osjećala sam se jadno, bijedno, poniženo. Željela sam da budem majka kao sve majke. Da moje dijete raste u jednoj divnoj porodici, ali to se sve promijenilo. Osjećala sam se poniženo. Osjećala sam se poniženo kao žena i majka samim tim što se nalazim u logoru, što se nalazim u tom okruženju. [...] Od tada je prošlo već 11 godina. Moj sin je još uvijek zamišljen, povlači se u sebe, tužan je i zna sve šta se događalo i šta se i meni desilo. Tužan je i povlači se u sebe. Ne želi ni s kim da razgovara. Svaki dan ga gledam tako tužnog. Često mi govori da za njega više nema života. Da mu se ne mili živiti. Jednostavno, često razmišlja o samoubistvu. [...] Moj sin je imao osam godina kada je došao u logor”.

Tokom 1992. godine, naročito u prvim mjesecima nakon okupacije Vlasenice (april, maj i juni) pripadnici srpskih snaga su odvajali iz za[1]točeničkih centara, odnosno logora Sušica djevojčice/djevojke starosne dobi od 15 do 20 godina i odvodili ih u hotel Panorama u Vlasenici, Ribnjak – Milići, hotel Drina-Zvornik, Loznica i Šekovići. U objektima u ovim mjestima iste su silovane od strane Srba, a nakon toga su prisi[1]ljavane da gole služe pripadnike srpskih jedinica.

Tima Huremović je u svojstvu svjedoka na suđenju Goranu Viškoviću izjavila da je isti učestvovao u seksualnom zlostavljanju njene sestre Jasmine Huremović, koja je, kasnije ubijena od strane srpskih ekstremista. Tima je uvjerljivo Sudu iznijela svoju izjavu kao istinit dokaz jer je ona bila u neposrednoj blizini kao zatočenik kada je ovaj zločin počinio pome[1]nuti zločinac. Njene riječi pred sudom potvrdio je i Ibrahim Lelo. Ovo je planirana i sistematski organizovana metoda skrnavljenja ljudskog dostojanstva žrtve, ubijanje u njoj svijesti o pripadanju vlastitoj i autentičnoj ljudskoj vrsti.

Silovanje predstavlja kršenje međuanrodnih principa o ljudskim pra[1]vima i odredbi humanitarnog prava. Uporište za silovanje nalazi se u članu 147 Četvrte ženevske konvencije iz 1949., u kome se ističe da “mučenje ili nehumano postupanje” i “namjerno stvaranje velikih patnji ili ozbiljnih povreda tijela ili zdravlja” jesu “grubo kršenje” i stoga su pravno kažnjivi ratni zločini. U okviru tog nehumanog postupanja može se tretirati i silovanje.

Zaštita žene posebno se tretira u članu 27 Četvrte ženevske konvencije, gdje se potencira zaštita “od svakog napada na njenu čast, a posebno od silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nedostojnog nasrtanja” na njen integritet.

Silovanje je, dakle, kao i ubistvo, fizička uništenja i deportacije, sastavni dio zločina protiv čovječnosti. Važno je istaći činjenicu da razlog silovanja Bošnjakinja nije goli seksualni nagon, već etnička mržnja i motiv da se razorenjem autentič[1]nog gena Bošnjakinje i prisilnim održavanjem griješno i nasilno začete trudnoće zatre cijela jedna etnička grupa, jedan autohtoni narod koji se zove Bošnjaci.

Ako seksualno nasilje i silovanje predstavljaju dio sistemskog sveobuhvatnog napada na civilno stanovništvo, takvi zlo[1]čini jesu dio zločina protiv čovječnosti. Međutm, ukoliko je seksualno nasilje i silovanje počinjeno da bi se uništila jedna zaštićena skupina, u cjelosti ili djelimično, kao što je bio slučaj u Vlasenici, onda se ovi zločini tretiraju kao genocid.

Eklatantan primjer gdje su srpski vojnici s namjerom podrvgavali mlađe žene Bošnjakinje torturama seksualnog zlostavljanja je i slučaj na lokalitetu Luke, kada su prilikom transportovanja zatočenih Bošnjaka iz logora Sušica na teritoriju u pravcu Kladnja koju su kontrolisale snage ARBiH, odvajali djevojke i mlađe žene i podvrgavali ih torturama seksualnog zlostavljanja.

Tako su u periodu od 13. do 19. jula 1992. godine u Lukama bili Goran Višković i Dragan Bastah, zaustavljali su autobus prepun žena i djece koji su napuštali logor Sušicu. Odvajali su djevojke i žene, a Predrag Bastah je srpske vojnike podsticao riječima: “odvojte što više mladih žena i djevojaka i posijte što više našeg sjemena.”

Ove riječi osuđenog Bastaha eksplicite potvrđuju da se radilo o zločinu sa namjerom da se pripadnicima druge nacionalne, etničke i religijske grupe kao takve, u ovom slučaju Bošnjakinjama, nanesu tjelesne i psihičke povrede, što po Konvenciji o genocidu predstavlja zločin genocida.

IZVOR: KNJIGA „ŽRTVE GENOCIDA NA PODRUČJU VLASENICE 1992.-1995“, H. Omerović