Rijetki Bošnjaci, koji su jos radili u firmi Alpro u Vlasenici, čuli su riječli radnog kolege Bore Tešića koji je učestvovao u napadu, kako govori: „Pobismo nevine ljude u Pijucima“.
Srpske snage su napale i okupirale Pijuke 8. maja 1992. godine. Komšije Srbi su na najperfidniji način, trikom licemjerstva i laži, pozvali dotadašnje komšije Bošnjake sela Pijuci na sastanak ispred seoske prodavnice da se „dogovore kao komšije“ o rješenju trenutne situacije. Kada su Bošnjaci došli, zarobili su ih i podvrgli najsvirepijim metodama fizičkog mučenja. Na najmonstruozniji način ubili su 11 mještana sela Pijuci. Najodgovorniji za ovaj zločin, prema izjavi svjedoka, je Tešić Savo zvani Gajan, sin Rajka, samozvani vojvoda, sa svojim pomagačima.
Inače, Tešić je bio prvi komšija ubijenih Bošnjaka iz sela Tikvarići, a bio je radnik-trgovac u TP “Polet” Vlasenica. Imao je, prema riječima istog svjedoka, kuću u Vlasenici, te imanje i vikendicu u D. Zalukoviku, nedaleko od sela Pijuci u kojima su živjeli i pobijeni pomenuti Bošnjaci.
U jesen 1941. u vlaseničkom selu Zaklopača četnici iz okolnih sela koji su bili u sastavu Drinskog četničkog korpusa zatvorili su u seoski mekteb 81 Bošnjaka, među kojima je bilo i djece u naručju majki. Polili su mekteb benzinom i zapalili ga. Niko nije preživio. Abdulah Hodžić je tada imao 13 godina, i čudom izbjegao smrt.
Zaklopača, genocid iz 1941. godine ponovio se 1992.
A, onda 51 godinu kasnije, sve se ponovilo. U Zaklopaču su 16. maja 1992. oko 17 sati, u vozilima ušli srpski policajci iz Stanice policije Milići sa pripadnicima srpskih vojnih snaga i ubili više od 60 civila Bošnjaka, među kojima je bilo 11 djece.
U selu Drum 02. juna 1992. srpske snage ubile su 22 civila, Bošnjaka. tako je Vlasenica uhvatila ritam smrti. Počeli su, jedan po jedan, nestajati vlasenički Bošnjaci, rođeni pod imenom i prezimenom koje će ih odvesti u smrt. Nestajali su onako kako su nestajali ljudi u Bosni: bez traga, bez svjedoka, bez ikoga ko je nešto vidio i čuo.
A, onda je otvoren i vlasenički Aušvic, logor Sušica. Po naređenju pukovnika Svetozara Andrića, komandanta Birčanske brigade Vojske Republike Srpske, logor Sušica u Vlasenici osnovan je 31. maja 1992. U naredbi pukovnika Svetozara Andrića, komandanta Birčanske brigade Vojske RS o osnivanju logora Sušica kod Vlasenice, posebno je zanimljiv jedan detalj. Pukovnik Andrić naređuje: “Zabranjujem samovoljno donošenje odluke o likvidaciji zarobljenika.“ Pukovnik Andrić ne zabranjuje ubistva logoraša, on isključivo zabranjuje samovoljne činove ubistava, što znači da su izvršioci brojnih ubistava u Sušici, morali čekati njegova naređenja.
Srpski vojnici odvodili su djevojčice od dvanaest-trinaest godina iz logora u stanove. Silovali su ih i ponovo vraćali majkama u logor. Poslije ih mučki ubijali.
Edin Hamidović je preživio maskar u Zaklopači, ali nije Sušicu.U logor Sušica, pored Vlasenice, dovođeni su bošnjački civili iz Kalesije, Osmaka, Zvornika, Bratunca, Nove Kasabe, Srebrenice, Milića, Rogatice, Han-Pijeska, Sokolca...
Zidove mnogih vlaseničkih kuća, krasile su slike slikara i nastavnika likovne kulture Rašida Dautovića. Motivi su bili različiti, ali najčešće je slikao vlaseničke mahale i Hajrija džamiju.Cijela je Rašidova porodica ubijena 1992. Osim njega i sina Mersada, koji je u trenutku ubistva imao 17 godina, ubijeni su Rašidova supruga Hajrija, djevojačkog prezimena Sušić, i njihova devetogodišnja kćerka Mersiha zvana Seka. Ubijena mu je i majka Hanka, te brat Mevludin, sestra Almasa i njen sin.
Krajem juna 1992. godine, veliki broj logoraša prebačen je iz logora Sušica u logor Batković kod Bijeljine. Šesnaestogodišnji Jasmin Hurić ubijen je nakon što je sa ocem Hilmom prebačen u Batković.
Nakon što je 30. maja 1992. u borbi poginuo srpski vojnik Milenko Kraljević, njegov brat Miroslav Mićo Kraljević je 4. juna 1992. u popodnevnim satima izveo iz zatvora kod suda 37 muškaraca bošnjačke nacionalnosti u autobus Dubrava, koji je vozio vozač Slavko Trifunović, a onda ih je na lokalitetu Mračni dol njegova sestra, Višnja Aćimović Beba, strijeljala.
U borbi između boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine sa područja Cerske sa srpskim snagama iz Vlasenice, 26. septembra 1992. poginulo je 29 srpskih vojnika. Kao i u mnogim drugim slučajevima, ovi vojnici se žele prikazati kao nevine žrtve, pa se često postavlja pitanje u srpskim krugovima „zašto niko nije odgovarao za zločin u selu Rogosija,“ uopšte ne naglašavajući da se radilo o klasičnom vatrenom okršaju dvije vojske i da su srpski vojnici izginuli na ratnim položajima koji su se nalazili na bošnjačkoj imovini zaseoka Bećirovići sela Neđelišta, a ne na lokalitetu Rogosija. Na sahrani srpskim vojnicima u Vlasenici, Radovan Karadžić je svojim govorom motivisao zločince da izvrše osvetu za ovaj vojni poraz.
Četiri dana nakon ovog poraza srpskih vojnih snaga, Dragan Nikolić Jenki, 30. septembra 1992. trojici policajaca je dozvolio da uđu u logor Sušicu i strijeljaju oko 150 logoraša Bošnjaka. Nakon toga, logor je raspušten. Kroz logor Sušica, tokom 1992. godine, prošlo je oko 8.000 Bošnjaka, među kojima se nalazio i veliki broj žena i djece. Više od 1.600 logoraša Bošnjaka je ubijeno u Sušici i još se traga za mnogim posmrtnim ostacima. Bez obzira na brojne dokaze, vlasenički Srbi idalje tvrde da su plemenito postupali prema Bošnjacima, štiteći ih tako što su ih sklanjali u sabirni centar Sušica.
Vlasenički Srbi svjedoče da su zločinci uživali da ubijaju Bošnjake „srpske zetove“. Posebno su se iživljavali nad Hakijom Osmanovićem zvanim Cerak oženjenim Dragicom Sokić.
Vlasenički Bošnjaci najodgovornijim za masovna ubistva, mučenja, premlaćivanja, silovanja koja su se na području ove opštine izvršena smatraju: Milenka i njegovog brata Radenka Stanića, inače ratnog komandira Policijske stanice Vlasenica, Miću Kraljevića, Maneta Đurića, Zorana Obrenovića Maljića, Zorana Stupara, Predraga Bastaha Cara, Gorana Viškovića Vjetra, Slađana Pajića, Blagoju Vojvodića Spržu, te mnoge druge.
Haški osuđenik i bivši upravnik logora Sušica Dragan Nikolić Jenki, nakon što je 2013. izdržao dvije trećine kazne i pušten na prijevremenu slobodu, umro je početkom juna 2018. u Vlasenici.
U Vlasenici je ubijeno 2.227 muškaraca i 223 žena. Ubijani su i starci. 103 osobe starije od 70 godina, a među njima i Mujo Begić koji je imao 89 godina. Najmlađe ekshumirano dijete je imalo tri mjeseca i 24 dana. Srbi u Vlasenici znaju da su pobijene cijele porodice, i to u svojim kućama, avlijama, na spavanju, ali većina njih šuti.