Dobrica...
Author: Urednik
Published: 14.03.2024
Trnopolje, avgust 92'
Piše logoraš Anto Tomić
" Ja razlike!", sjetim se Đure i Nadrealista dok šetam "Sabirnim centrom" Trnopolje. Nakon Omarske i pakao bi bio životni boljitak. Pogotovo za nas Ljubijce. Imamo specijalni, povlašteni tretman. Pod patronatom smo šefa Crvenog krsta, Pere Ćurguza. I on je naš Ljubijac, učitelj u osnovnoj školi.
Brine se o nama. (Neko reče:"Skuplja poene:" Neka, nama valja.) Smjestio nas je bivši kafić u mjesnom Domu kulture. Imamo i WC samo za nas tridesetak (vodu moramo sami donositi sa bunara iz sela. Kretanje dozvoljeno.)
A u klozetu provodimo najviše vremena. Dizenterija. Neki od nas su je donijeli iz Omarske a ostali su se sjebali od previše hrane. Pero nas hrani k'o božićne ćurke. Ne žali. Dijeli nam hranu, argentinske konzerve, kruh. A kruh.......taze, još vruć, mekan, mirisan, direktno iz pekare.
Ivica Majstor , jedan od zatočenika, nas opominje, udara po prstima, upozorava na poslijedice prežderavanja, al' glad je jača. Jedemo dok ima, ko zna šta će sutra biti. Svjesni smo šta nas isčekuje, ali svejedno. Oči su veće od razuma.
Poslije preobilnog žderanja, odlazimo u selo po vitamine. Nedozrele jabuke, kruške, šljive samo čekaju na nas da ih oberemo. Znamo da nije baš poželjno, ali oči..... Ne usuđujemo se previše udaljiti od naše "baze". I pored, relativne, slobode kretanja, sigurnost nam nije garantovana, još uvijek je previše "uniformi" oko nas. A ni od klozeta se nije pametno predaleko udaljiti.
Jedno jutro nam Pero donosi hranu, sjeda među nas i priča o novostima proteklih mjeseci. Sa njim je i njegov sin Igor, osobni tjelohranitelj, gardista, komandanta logora, Slobodana Kuruzovića. Najviše nas zanima Perina priča o pogibiji njegovog mlađeg brata Milana, kojeg svi znamo samo po nadimku "Krivi". Čovjek sumljive prošlosti a po početku "nemilih događaja", jedan od čelnih ljudi SDS-a i visoki funkcioner lokalnih vlasti u Ljubiji.
Većinu od tristotinjak zatočenika iz Ljubije i okoline, hapsio je i u prijedorske logore odvodio Krivi. A poslije toga nam je donosio u logor hranu, odjeću, lijekove. Nikako ga nismo mogli skontati.
O njegovoj pogibiji smo čuli već raznorazne priče i pričice, ništa provjereno. E, sad ćemo čuti priču iz prve ruke. Pero nas gleda sa prijekorom u očima i počinje priču :
" Vi ste krivi za njegovu pogibiju. I sam je to slutio, a i drugi su mu to predviđali i nagovještavali. Zato što vam je pomagao." (Jeste, pomagao nam je da što prije završimo po logorima, mislimo ali ne govorimo ništa.) Pero nastavlja:
"Krivi je bio u akciji hvatanja policajca Aziza sa Hambarina (vođa "pobunjenika"). Aziza nisu uhvatili, ali su Krivog ubili. Njegovi. S leđa. A znate da Krivi nije bio kukavica, nikad ni od koga nije bježao."
Znamo. I vjerujemo Peri.
Nedugo nakon ispričane Perine priče, dolazi iznenadna posjeta u logor. Novinari prijedorskog Kozarskog vijesnika i banjalučke televizije. Među njima je i Milenko, moj prijatelj od ranog djetinjstva. Milenko-Peni je sad na drugoj strani. Prijateljski se pozdravlja sa nama. S nevjericom nas gleda i pita: "Odkud vi ovdje ?" Standarno pitanje na koje smo već oguglali.
Milenko, nepristrasni, objektivni novinar, priprema Peru za interviju. Postavlja Peru par metara ispred nas, mi služimo kao kulise. I Pero počinje , po drugi put tog dana, priču o pogibiji svog mlađeg, voljenog brata, od svih poštovanog i uvažavanog građanina, hrabrog borca. Ponavlja priču o akciji hvatanja Aziza, ali ovaj put priča ima drugačiji kraj:
".......i u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja, zelenih beretki, izgibe mi brat. I nije im bilo dovoljno što su ga zvjerski ubili, nego su mu glavu odsjekli i na kolac nabili... ", završi Pero sa suzom u oku.
Kulise se samo nijemo zgledaše a ja se sjetih Dobrice:
"Mi Srbi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha. Lažemo da ohrabrimo druge, lažemo da bi sakrili sav svoj jad. Laganje je oblik našeg patriotizma, potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo o svemu i svačemu na kreativan, maštovit i inventivan način..... "
Milenko Rajlić - Peni, objektivni, nepristrasni ratni izvještač Kozarskog vjesnika iz '92 godine, danas živi i radi kao konzul BiH!