Edna...
Author: Urednik
Published: 16.07.2023
Utrčavam sa svojom grupom od 30 logoraša u rudnički restoran. Logorski restoran. Omarska. I opet mi se urezao pendrek preko leđa.
Dobro je, nije po glavi. Žurim. Kratke su te četiri minute za "ručak". (postrojavanje u grupe, trčanje, batine na ulazu uzimanje hrane, brzo jedenje, vraćanje posuđa, postrojavanje, batine na izlazu, povratak u čekaonicu smrti) Na liniji uzimam komadić petodnevnog kruha (ni željezna ruda mu po tvrdoći nije ravna). 100 grama ali ostaće i za kasnije, nema tih zuba koji mogu taj komadić u 2-3 minute sažvakati.
Dok uzimam zdjelicu 'nečega' osjetih dodir prstiju na ruci. Dižem pogled. EDNA !
Ne, ne, ne Edna. Ne moja Edna. K'o gromom pogođen, drhtim. Nisam očekivao vidjeti Ednu ovdje u paklu. Ne Ednu.
Sjedam za stol okrenut ka Edni. Tražimo se pogledima. Nijemo, očima ranjene srne mi priča. Nijemo joj odgovaram. Pokušavam joj se osmjehnuti, ohrabriti. Znam, njen pakao je gori čak i od moga. U meni vrisak. Vrisak od pogleda na to lijepo lice i njenu nijemu priču. Vrisak, znam kroz šta prolazi. Moja Edna. Vrisak od slušanja neispričanog.
Edna Dautović, najmlađa zatočenica logora Omarska. 22 godine. "Nestala" iz logora krajem jula '92. Posmrtni ostaci nađeni petnaestak godina kasnije u jednoj masovnoj grobnici. I brat joj. Živa je moja Edna.
Živa u srcima onih koji su je znali i voljeli.
Piše: Anto Tomić