• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• Gladni vuci su stigli i u moju avliju

Vazduh trepti, k'o da će kijamet

22. maj 1992.

Trebao je to biti običan radni dan. U rudniku Omarska.

Tako je i počeo. Ranojutarnje ustajanje, ranojutarnji burek u Texasu, put za Prijedor.

U Prijedoru iznenađenje.

Za Omarsku idemo zaobilaznim putem preko Tomašice. Po prvi put u mojih osam radnih godina." Neki neredi u Kozarcu", kažu.

Konačno Omarska.Vedar, sunčan majski dan al' atmosfera tmurna, napeta.

Cijeli dan ne radimo ništa, muvamo se, dosađujemo.Povratak kući ustaljenim putem, preko Kozarca. Neredi se smirili.

U Prijedoru nam saopštavaju da ne možemo za Ljubiju. "Neki neredi u Polju". Na prevaru izlazimo iz Prijedora pa put kući. I po prvi put u životu, iako svega 6-7 kilometara udaljeni od Ljubije, prolazim zaobilaznim putem kroz Bišćane, Rakovčane, Rizvanoviće. Preko Hambarina pa kući.

Dok smo prolazili kroz ova sela, vidjeh izbezumljene, prestravljene ljude.

"Šta će donijeti ovi " neredi", šta će donijeti noć?

"Ništa dobro.Beskrajno duga noć bez sna.Cjelonoćno granatiranje Mataruškog brda. 6-7 kilometara udaljeno od mene.Narednih dana sam sretao neke od ovih izbezumljenih, prestravljenih ljudi izbjegle u Ljubiju.

Petnaestak dana kasnije sam i ostale izbezumljene, prestravljane (preživjele) ljude sa Mataruga ponovo sreo.

Po logorima Keraterm, Omarska, Trnopolje.

Gladni vuci su stigli i u moju avliju.

Piše Anto Tomić