• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• “Nikad ne bih mogao ni pomisliti da ljudi mogu tako nešto uraditi drugim ljudima”

Dana 24. maja 1992., bio je kod kuće sa ženom, kćerkom i dvoje malih unuka kada su srpske snage napale obližnji gradić Kozarac. Dva dana kasnije, g. Alić i njegova porodica krenuli su prema Kozarcu da se predaju srpskim snagama.

Kolone ljudi su se kretale kroz to mjesto s namjerom da se predaju. Gospodin Alić i njegova porodica bili su među starcima, ženama i djecom koji su ušli u autobus koji je krenuo dalje prema Limenci, nedaleko od Kozarca, dok je jedna kolona ljudi išla pješke. Naoružane srpske snage su ih tamo čekale i naredile svima da izađu iz autobusa. Oduzeli su im sve lične stvari, Muslimane muškarce odvojili od žena i ukrcali ih na autobuse.

Kada su g. Alić i njegova porodica izašli iz autobusa, jedan srpski vojnik je pokušao da razgovara s njegovom kćerkom, ali ona nije mogla da ga čuje, niti da razgovara s njim, jer je bila gluhonijema. Gospodin Alić je istupio i rekao: “Ona ne može govoriti.” Na to mu je srpski vojnik odgovorio: “Začepi, ili ću te udariti.”

Dok je g. Alić čekao pored puta, vidio je Duška Tadića, zvanog Dule, koji je osuđen pred MKSJ-om. Nosio je maskirnu uniformu i bio je u društvu drugih policajaca. Gospodin Alić je bio prijatelj oca Duška Tadića, koji je bio približno iste dobi, a oba Alićeva sina Enver i Ekrem su poznavali Duška Tadića. Njegov sin Ekrem, koji je 1992. godine imao 37 godina, bio je otprilike iste dobi kao i Tadić. Zajedno su odrasli i zajedno pili za istim stolom. Kada bi g. Alić prolazio pored kuće Tadićevog oca izmijenili bi pozdrave. To je prema riječima g. Alić bio tipično za odnose između Srba i Muslimana u to vrijeme. “Nisu pravili razliku između Srba i Muslimana i Hrvata,” rekao je g. Alić, “Imali smo bratstvo i jedinstvo. Tako je bilo do’92.”

Gospodin Alić i drugi stariji ljudi su na kraju ponovo ukrcani na autobus i odvedeni u Trnopolje. Tamo im je rečeno da oni koji u blizini imaju prijatelje ili rodbinu mogu ostati kod njih. Gospodin Alić je s porodicom otišao u jednu kuću u tom području u kojoj je bilo oko 50 ljudi. Gospodin Alić je nekoliko puta odlazio do svoje kuće u Kamičanima u potrazi za hranom jer iako je u kući u kojoj je boravio bilo nešto hrane, to nije bilo dovoljno.

Nekoliko komšija g. Alića Srba, koji su bili u maskirnim uniformama i naoružani do zuba, koji su držali kontrolni punkt blizu njegovog sela, upozoravali su ga da ne ide. Rekli su mu da tamo vrše čistku. “Nije sigurno,” rekli su “ideš na vlastitu inicijativu, ali ako te uhvate, bićeš ubijen.” Dok je išao putem, g. Alić je vidio kuće u plamenu i ubijene ljude koji su bili ostali u selu, kao što su slijepi ili stari.

Kada je četvrti put otišao po hranu 10. juna 1992., srpske snage su ga zarobile i odvele u logor Omarska pored Prijedora. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, te dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća,”. Između se nalazio betoniran prostor poznat kao “pista”.

Kada su tek stigli, odvedeni su u upravu logora, postrojeni uza zid gdje su ih tri vojnika tukla i zlostavljala. Gospodina Alića su šamarali i udarali kundakom puške, te su ga udarili u međunožje jer nije raširio noge.

Na pisti je proveo četiri dana i tri noći prije nego što je odveden u sobu br. 15 u zgradi hangara. Dok je bio na “pisti”, vidio je sina Envera koji je u to vrijeme imao 44 godine. Kada je g. Alić prebačen u sobu br. 15 mogao je da razgovara sa sinom koji se nalazio s druge strane vrata. “Eno,” kako ga je g. Alić zvao, pitao je gdje su mu djeca i šta se desilo s Ekremom. Dok je bio u Trnopolju, g. Alić je saznao da je Ekrem ubijen.

G. Alić je rekao u svom iskazu da teško da može opisati uslove u tom logoru, jer se nisu mogli porediti ni sa čim što je vidio u životu, a bio je zatočenik u logoru tokom Drugog svjetskog rata: “…Bio sam 1942. u logoru, bio sam 1945. u logoru, ali ovaj logor, to nije zamisliti. To je smrt logora, a ne logor.” Gospodin Alić je posvjedočio da su zatočenici redovno izvođeni i premlaćivani. Neke bi bacili nazad u prostoriju, dok se neki nisu nikada vratili.

Jedne noći, kada su ih srpski vojnici izveli na kupanje, g. Alić je vidio stanje u kojem je bilo oko 20 muškaraca koji su držani u “bijeloj kući.” Bili su skinuti do gola, a tijela su im bila crna od premlaćivanja. “Nisu izgledali kao ljudi,” reko je g. Alić. Nakon tog prizora, g. Alić je izjavio da dva dana nije mogao okusiti ni komad hljeba. “Nikad ne bih mogao ni pomisliti da ljudi mogu tako nešto uraditi…drugim ljudima”.

Četiri ili pet dana nakon što je g. Alić prebačen u sobu br. 15, došli su srpski vojnici i naredili mu da ode potražiti svog sina Envera. Gospodin Alić se nije odmah odazvao. Kada je čuo da ga prozivaju po treći put, srpski vojnik je rekao: “…Najstariji je u sobi, ja ću ga prepoznati, ubiću 20 ljudi za njega”. Zatočenici su mu rekli: “Meho, hajde bolan, nemoj biti lud. Moraš ići.” I tako je otišao.

Na vratima je stajao vojnik s automatskom puškom u rukama. Udario ga je puškom, ali ne prejako, i naredio mu da siđe niz stepenice do hangara s rukama podignutim uvis i pognutom glavom. Dok je išao, pored trojice vojnika je vidio Emira Karabašića, jednog od zatočenika, kako sjedi na stolu. Noge su mu visile, bio je krvav i sav isječen nožem. Emir Karabašić se tresao dok su ga polijevali vodom.

Gospodin Alić je ustuknuo kad ga je vidio, na šta je vojnik povikao: “Znači, znaš ga. E, pa znaćeš ti njega, majku li ti j… ”. Jedan vojnik ga je udario kundakom puške, dok ga je drugi udario po glavi tupom stranom noža, pri čemu mu je na glavi napravio ožiljak koji je Alić imao i onog dana kada je svjedočio pred MKSJ-om četiri godine kasnije.

Vojnik je odveo g. Alića do prostorije u kojoj se nalazio njegov sin i rekao mu da ga izvede. Gospodin Alić se popeo uz stepenice. Kada je našao Envera, ovaj je drhtao. Enver nije želio da izađe, ali mu je g. Alić rekao da mora. “Meni su rekli, ako te još jednom pozovemo, neće te biti,” g. Alić je rekao sinu. Enver je obukao kožnu jaknu koju mu je neko dao da ga manje boli ako ga budu tukli.

Kada su sišli niz stepenice, jedan vojnik je čekao g. Alića, a drugi Envera. Napravili su nekoliko koraka i jedan od njih je rekao Enveru da legne. Enver je legao potrbuške, a vojnik ga je desnom nogom udario u lijevu stranu. Gospodin Alić je rekao da je Enver jauknuo od bola. “Ja sam se povratio, zapomagao sam, poletio sam. Naime da ga nekako odbranim, da ih zamolim. Oni su mi rekli: ‘Briši, vodi ga’, kaže, ‘zaklaćemo i njega’. Dok su dvojica vojnika zgrabili Envera, on je rekao g. Aliću: “Otac, čuvaj mi djecu, pazi mi na djecu.”

Dok su g. Alića odvodili, čuo je kako u hangaru tuku njegovog sina i kako on viče: “Dule, brate, šta sam ti zgriješio? Zašto me udaraš?”

Kada se vratio u sobu br. 15, ostali zatočenici su ga pitali, “Meho, šta je bilo?” Gospodin Alić je odgovorio: “Braćo, izgubio sam i drugog sina. Ubili su mi sina.” Gospodin Alić nikada više nije vidio svog sina Envera živog.

Mehmed Alić je prebačen u logor Manjača 6. avgusta, a na slobodu je pušten 26. avgusta 1992.

Mehmed Alić je svjedočio 23. i 24. jula 1996. u predmetu protiv Duška Tadića, predsjednika lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Duško Tadić bio prisutan u hangaru logora Omarska kada je Enver Alić prozvan i napadnut. Vijeće ga je proglasilo krivim za kršenja zakona i običaja ratovanja i za zločine protiv čovječnosti jer je učestvovao u njegovom premlaćivanju. Za taj i druge zločine, Međunarodni sud je Duška Tadića osudio na 20 godina zatvora.

Izvor: ICTY