• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• Omarska, juli 92' - Karanfil...

Pista. Jedna grupa, od oko 500 zatočenika , bila je smještena na prostor između upravne zgrade i hangara.

Preko dana smo bili na pisti a noću su nas raspoređivali po drugim prostorijama. I jutros smo, u ranu zoru, istjerani iz restorana na pistu.

Trčimo, guramo se, pokušavamo zauzeti što bolje mjesto, po mogućnosti, što bliže hangaru. Danas sam se uspio izboriti za VIP-poziciju, uz sam zid hangara.

Za očekivati je još jedan lijep, sunčan, julski dan.

+40°C (hlada nema).

Sjedim, naslonjen na zid hangara. Pored mene moj bivši radni kolega Karanfil. Maštamo o prvoj jutarnjoj kafi i ......cigareti.

Već danima nismo pušili. Na glad smo se već privikli ili misli o hrani potisnuli u neki daleki ćošak mozga, ali cigareta......

Danas je "dobra" smjena straže. Dozvoljeno nam je da sjedimo. Čak i da ustanemo, noge da protegnemo. (Ponekad moramo cijelu smjenu preležati na pisti, na tvrdom betonu. 8, 10 sati potrbuške, sa rukama na potiljku.)

Karanfil i ja pričamo o svemu i svačemu, pokušavamo smesti s uma gdje smo, zašto smo ovdje, šta nas očekuje. Prisjećamo se nekih drugih, boljih vremena, prošlih a možda i ....ostaje nedorečeno, radi uroka. U toku dana, na pistu dolazi jedan stražar i naređuje da se jave svi koji su nekad radili u rudniku.

Nevoljno, oprezno, dižu se jedan po jedan. 5,6,7.........među njima i Asmir Čehić- Lopez, Milanko Bjekić, Irfan Alić, moji Ljubijci, bivše radne kolege iz rudnika Omarska. Dižem se i ja. I tad me neko udari po nogama. Uz bolni jauk, padoh na zemlju.

Kroz suze gledam- Karanfil. Ljuto me gleda i kaže: "Lezi dole, budalo !" "Pa, zar nije dovoljno što nas "ovi" tuku, sad su me počeli i moji udarati", prolijeće mi kroz glavu, ali brzo shvatam svoju krivicu.

Prekršio sam jedno od zlatnih pravila preživljavanja: nikad se dobrovoljno ne javljaj.

Pokušavam se opravdati Karanfilu: " A možda bi dobio nešto za jesti, možda cigareta......". A i željni smo bilo kakve promjene. Dolazi i vrijeme dijeljenja obroka hrane, tzv. ručak. Svo vrijeme mog boravka na pisti, brojao sam grupe od po 30 ljudi koje su ulazile u restoran. I svaki dan isti broj- 80 grupa.

Svakodnevno su dovođeni novi ljudi iz Prijedora, Ljubije, Trnopolja, sa Brda. 20,30,40 novih zatočenika, ali sutradan je opet bilo samo 80 grupa po 30 ljudi.

Neshvatljiva matematika.....ili ih je mrak gutao ? Prolazi dan, spušta se veče, očekujemo da nas rasporede po drugim prostorijama na noćni počinak. A grupa bivših radnika Omarske, koja je otišla na "rad", se ne vraća. Ni tu veče, ni sutradan, ni.........

Piše Anto Tomić