• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• Omarska, juli 92' - Noć bola

I desilo se, što se desiti moralo. U toku noći me bude bol i grčevi u stomaku. I saznanje da industrijska voda, koju pijemo od dolaska u logor, i nije toliko zdrava. Okrećem se, prevrćem, rado bih se skupio ali nema mjesta. Sjedam, skupljam noge, bolovi popuštaju, ali ne za dugo. Moram na WC. Posljednji put sam WC posjetio prije 27 dana u Keratermu. Prije 27 dana, u nekom drugom životu.

Dižem se. Braco je budan. "Moraš ?", pita me. "Moram", odgovaram. "Obuci jaknu", kaže mi Braco. Jakna je Sabki i Sulji pod glavama, služi im umjesto jastuka. Žao mi ih buditi. "Neka, ne treba" , odgovaram . Braco samo odmahuje glavom.

Odlazim žurno u WC. Ulazim unutra. " Uh, dobro je." nisam sam, još 5-6 zatočenika je tu. I jedan stražar, Kvočka junior, mlađi brat zamjenika komandanta logora. Kontroliše šta se radi, pazi na "higijenu". U WC kabinama nema tekuće vode, poslije obavljene nužde, mora se natočiti kanta vode na umivaoniku i zaliti WC.

Skraćujem postupak, uzimam jednu kantu i punim je vodom. Jedan zatočenik me munu laktom i kroz stisnute zube mi govori :" Ostavi kantu, kasnije ." Upozorenje je prekasno stiglo, već sam uočen budnim Kvočkinim okom.

Uzimam kantu i ulazim u slobodnu kabinu.

Nepunu minutu kasnije , vrata WC kabine se udarcem noge otvaraju, Kvočka vrišti na mene :" Majku ti jebem balijsku, vođe si naš'o guz'cu prat' ." Udara me palicom po glavi. Uzvlačim hlače jednom rukom, drugom nastojim spriječiti slijedeći udarac u glavu. Istrčavam iz kabine pod kanonadom udaraca. Vrištim od bola.

" A što ne obukoh jaknu ", prostruja mi kroz glavu. Ostali zatočenici bježe glavom bez obzira iz WC-a. Kvočka ne obraća pažnju na njih, za večeras ima jednu žrtvu. Ostajemo sami. Nastojim se i ja domoći vrata. Prekasno. Na vratima se pojavljuje još jedan stražar. Sa debelim elektro kablom u ruci. Vidim, najebao sam. I ovaj novopridošli se pridružuje Kvočki u mlaćenju.

Moji bolni krici su razbudili lešinare. Ulaze i treći i četvrti. "Igranka" se nastavlja. Udaraju. I Kos je tu, sa željeznom šipkom. Udarci ne prestaju. Po leđima, nogama, po glavi. Skidam naočale, držim ih u ruci, drugom rukom se branim. Vrištim, bog me čuje, bolovi su neizdržljivi. Vriska ne pomaže, tuku i dalje.

Stiže pojačanje, peti, šesti, sedmi stražar. Prepoznajem među njima i Švraku. Još jučer sam razgovarao s njim. Prenio mi je pozdrave od njegove sestre, moje bivše radne kolegice.

Švraka je "naoružan" lopatom. Udara i on, ali njegovo "lopatanje" mi dođe k'o masaža. Ne mogu više ni vrištati, usta su mi puna krvi i polomljenih zuba. Osjećam, sa svakim novim udarcem, kako mi se organi "šeću" po utrobi. Svaki udah zraka peče k'o ubod noža.

A tortura se nastavlja, krv pršti na sve strane, bolovi su nesnošljivi. Čudno, ali u tim trenucima se prisjećam krimi filmova, u kojima se u nesvjest pada od jednog udarca. Zašto, zašto se meni to ne dogodi ? Koliko ovo već traje ? Minute, sate, godine ?

Pokušavam se dočepati zida. Bauljam do ćoška, padam na pod, nemam više snage da se branim. Odustajem.

U prostoriju ulazi i osmi dželat. Prcać, šef smjene, osobno. I on mi prilazi, ali neće da prlja ruke tim smrdljivim, krvavim stvorenjem sklupčanim na podu u ćošku WC-a. Udara me nogama.

Ispunjavam želju stražarima : ne vrištim više, samo još krkljam i jedva čujno jecam. A udarci pljušte po meni, ne prestaju.

I onda se dešava nešto čudno: vidim kako se palice, čizme , kablovi, šipke, pendreci, lopata spuštaju na moje nezaštićeno tijelo. A meni ništa, ne osjećam bol, ne osjećam ništa. I lagano tonem, tonem, tonem......Lijepo mi je...

Posljednje što sam čuo, prije nego sam utonuo u san, smiraj, bile su Prcaćeve riječi : " Dosta je, gotov je.... "

I svjetla se lagano pogasiše.....

Piše Anto Tomić