• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• Omarska, juli 92' - Prca...

Omarska 1992'

Prca. Jedan od onih iz komšiluka. Dragih. Jedan od onih kojima ime i prezime nije trebalo. On je bio, jednostavno, Prca. Drago biće, prijatelj, komšija, raja, brat. Neiskvareno stvorenje, jednostavan, pošten, iskren. Uvijek nasmijan, spreman za šalu, druženje, dernek, izlaske, a mogao je, mašala, i popiti. I zapjevati.

Ako bi se tražio najtipičniji Bosanac, Prca bi bio u užem izboru. A po omiljenosti kod svojih Ljubijaca, bio je prvi, bez konkurencije.

Dolazak prve grupe zatočenika iz Ljubije u logor Keraterm, 13 ljubijskih apostola. U odboru za doček, na naše iznenađenje, nađosmo i Dimču, pjevača iz Ljubije i.... Prcu. Oni su domoroci u Keratermu. Logoraši 1. dana. (Ne zavidim im na tituli).

Prca (nasmijan) prilazi od jednog do drugog, pozdravlja, ljubi se, tješi nas, umiruje. Objašnjava nam svoje prisustvo u logoru: "Našao se na pogršnom mjestu u pogrešno vrijeme." Na dan bijelih traka i čaršafa, bio je u posjeti rođacima u Prijedoru. Uhapšen je zajedno sa bratićem Gordanom i doveden u logor. I Gordan se pozdravlja sa nama. Gordan je manje nasmijan.

Neko od nas se sjeti, pa upita Prcu: "A, koji ćeš ti kurac ovdje, zar ti nisi Srbin ?" (Prcin otac je Srbin.) "Polusrbin" kaže Prca " a ako to neko spomene, jebaću mu mater. Ostajem sa vama."

Slijedećih par sedmica smo dijelili sa Prcom ono malo hrane i još manje životnog prostora. Ali je zato tortura bilo u izobilju. Do iznemoglosti.

Gordanu i Prci stiže pojačanje. U logor dovedoše i Tomislava, trećeg bratića. Kardumi na okupu. Početkom jula, seoba naroda. Ljubijci napuštaju Keraterm. Ali, umjesto u Ljubiju, kako nam je rečeno, odvoze nas u Omarsku. Među nama i dvojica "uljeza", Gordan i prijatelj mu Rizo. Pogrešan autobus u pogrešno vrijeme.

Par dana kasnije, nakon ispitivanja, nas razdvajaju. Prcu, Gordana i Tomicu rasporediše u hangar, u "petnaesticu", a Rizo osta sa ostatkom na pisti. Jednog dana, poslije "ručka", sjedimo na pisti, glabamo onaj komadić tvrdog, pet dana starog kruha. Jedan od stražara nam , u prolazu, poželi dobar tek. A Rizo, k'o fino odgojeno prijedorsko dijete, se zahvali : "Hvala, bujrum." Po dobrom, starom običaju, Bosanac će podijeliti i posljednji komad kruha. A stražari mu, po nekom novom običaju, uzvratiše batinama. Za tili čas stvoriše se 4-5 stražara i uz psovanje majke balijske, počeše tući , rukama, kundacima, nogama nezaštićeni ljudski kostur. Do posljednjeg Rizinog damara. I još par udaraca pride teškim vojničkim čizmama po mrtvom Rizinom tijelu. Bez truna stida, pred 500 zgraženih svjedoka.

Prcu viđamo svakodnevno u prolazu kad ide na ručak. Prca je sve manji a i osmjeh mu se istanjio. Ni Gordan i Tomica ne izgledaju bolje.

Jednog dana, Prca i Tomica, nose između sebe Gordana na ručak. Hodati ne može sam. Prebijen. Slijedećeg dana, Prca i Tomica, protrčaše pistom u kantinu bez Gordana. Koma. Ni slijedećih dana ne bi Gordana. A onda ga iznesoše na gomilu pored bijele kuće. Broj Karduma se smanjuje. A Prcine se muke povećavaju. Staranje i brige oko Tomice. Tomina psiha to više nije izdržala- bolesno, izmučeno tijelo i ranjena duša načele su i Tomin razum. Bilo mu je svejedno (ili nije bio svjestan) o događanjima oko sebe. Prci nije bilo svejedno. Čuvao ga je, pazio, njegovao kao majka dojenče. Danima. Dok ih ne rastaviše. Tomo u Trnopolje, Prca na Manjaču. Zamrlog osmjeha.

Piše Anto Tomić