Potresna priča iz logora "Omarska" o Asmiru Ćehiću
Author: Urednik
Published: 22.10.2023
Piše: Drago Perković
Potresna priča iz logora "Omarska" o Asmiru Ćehiću. Drago Perković je bivši logoraš logora u „Omarska“ u Prijedoru. Koncentracioni logor "Omarska" ili "Rudnik Omarska" je bio koncentracioni logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja općine Prijedor tokom 1992. godine za vrijeme agresije u BiH.
Drago Perković nam govori u svojoj potresnoj priči o svom kolegi Asmiru Ćehiću koji je zajedno sa njim bio u logoru, te cijelo vrijeme ga štitio. Ovo stravično svjedočenje pročitajte u cjelosti koje je Drago objavio na svom Facebook profilu.
Maj više ne obilježavam bijelom trakom...obilježavam žrtve Prijedora sa samo jednim imenom...za sve..."Ljudski je pomenuti one među nama zbog kojih neki naši životi traju i dalje. Asmir Čehić je,bez dvojbi, najveće ime među njima, bilo i biće...
Ne znam kad je doveden... Po prvi put sam ga vidio... ili mislim da jesam... kako sjedi sa gornjim dijelom trenerke preko koljena... u sobici poprskanoj krvlju, znojem, mokraćom, ljudskim izmetom... istrganim komadima kože i kose... smrada... usidrene ljudske krvi... leševa... komadića odvaljenog ljudskog mesa... jauka, hroptanja... polomljenih kostiju... i jedini živ... ako je, u dolasku, vidio hiljadu ljudi na pisti... i svi licem prema zemlji, ako su ga i tukli na ispitivanju, mogao je biti šokiran... Možda malo i zabrinut... Ovdje su mu oči bile pune nikada neizrečenih pitanja... a koja su davala sve odgovore... neželjene, do posljednjeg... i bijele Adidas tene... bijele pertle... kao i kuća koju smo dijelili u logoru Omarska...
Lopez je stigao u vrijeme kada je sve uveliko bila jedna velika i nesretna smrt... u vrijeme kada svijest živih radi, ali ne radi tijelo... kad su na silu potrgane veze jednog sa drugim... mučenje, valjda, tako i ubija... Lopez je jedini koji se svemu usprotivio čim je došao do daha... a potrajalo je... nije puno pričao... bio je brz, tih i jednostavan... Odmakao je moju tjelesinu od najmlađeg Kuburaša... tukli su ga svaki dan...sve smjene... I onda bi, u zanosu, načeli i mene... gurnuo me pod radijator... pomagao je svima... okretao slomljena tijela... izdvajao mrtve... na njihovu gomilu... hranio... odvodio I dovodio... podizao... napajao žedna usta... unosio nam vodu... iznosio sranja...
Svaki put... koliko često ,ne znam, kad sam bio svjestan i kada sam otvorao oči vidio bi njegovo lice... nekad zabrinuto... nekad nasmješeno... ali umirujuće... nije spavao... nismo ni mi... nisu ni mrtvi.. svako iz svojih razloga... moći ili nemoći... noću bi se,između jauka i zapomaganja, čulo kretanje te naše bolničarke...
Gurao mi je, na silu, hranu u usta koju sam redovno povraćao... Skinuo mi je čarapu s noge, natapao je vodom i masirao me... istom pažnjom kao kad bi bebu masirao kremicama za kožu... ruku nije smio da dira... niti da gleda u nju... U radioni mi je priznao da se molio Bogu za moju smrt... nisam ni disao,ni hroptao... pucalo je sve iznutra... osipalo se... otpadalo sa svakim pokušajem uzimanja vazduha... Uz mene je počeo da ga načinje strah ali nije ni odustajao... kad već nije imao hrabrosti da me zadavi vlastitim rukama, preuzeo je brigu... kada su nas izbacili vani na udaranje vatrogasnim šmrkovima vode kao tobožnje kupanje, Lopez je organizovao grupu ljudi koji su me zaštitili svojim tijelima... skinuli me... ostavili da sjedim... obukli me... i vratili unutra... umro bi da me je samo jednom potkačio mlaz vode...
Kad je stiglo naređenje da napustimo Bijelu Kuću, vjesio sam na njegovim leđima kao pokvarena marioneta... put hangara je stigao prvi. Taj moj Božji poslanik je uspio naći I poprilično zaštićeno mjesto među 700 stotina duša u slučaju masovnog prebijanja... prljavo i masno, ali mjesto... Nabacao je prašine i prljavštine na svjetlucava ulja i komadić kartona... Kretao se, danima, među ljudima i donosio informacije pokvarenog telefona... znali smo sve laži ali smo i htjeli da ih čujemo... trebala nam je ta duševna hrana, a on je znao da... priča... da mašta... da uveličava... Obično bi okupio grupu ljudi i imao sve odgovore na sva njihova pitanja... Uveseljavao nas je... Zabavljao... taj naš mali Mexicanac...
Noću, kad je sve bivalo tiho, znali smo, zajedno, moliti za nekakvo Božje čudo... ja za isto onakvo kakav je bio i on sam...Učestale su,između batinjanja I prozivke s kojih se niko nije vraćao... znali smo sta znače, ali nismo o njima pričali... U jednoj, Bajram Zgog nije htio izaći... Slomili su mu facu poluosovinom tačno ispred mene... izvukli ga kao vreću uglja... Prozvali su, u nekoj drugoj, i Lopeza...
Brzo je, kao i uvijek, skočio na noge, zgrabio svoju trenerkicu I ispružio ruku na pozdrav... Nismo ništa govorili...ni on, ni ja, niti iko drugi... U odlasku, gledajući ga u leđa, vidio sam ruke ljudi ispružene za pozdrav i dodir... poslednji ... i dirnuo je svaku od njih...
Danas, kad mu palim svijeću, namjenim je svom anđelu čuvaru iz Omarske... kičasto, ali ja i ne znam bolje... Nikad mu nisam uspio odrediti mjesto u svom životu... znam samo da je uvijek tu... da mi u mučnim noćnim morama još uvijek tjera spodobe od mene... i ne mogu nego ga svrstati u položaj sa svim svojima koje sam izgubio... bez mrve razlike... pronađen je 2006 godine u jednoj od masovnih grobnica zatvorenika iz Omarske... kosti dijelova kičme bili su mu razneseni kuršumima kalašnjikova... i iz neposredne blizine...
Počivaj u miru Božjem Asmire !!!"