• Genocid.ba
>
• Prijedor
>
• priče
>
• Priča iz Prijedora - Za Slobu i otadžbinu!

Ma, to je bilo drčno, glasno, lojalno, uvijek u prvim redovima - za Slobu i otadžbinu!

Riječ je mojim Ljubijcima, ponosnim četnicima - katolicima. A bilo ih je podosta i još ih uvijek ima. Bivše komšije, radne kolege, prijatelji, poznanici, rođaci, sportski drugovi. I nisu bili bezimeni. Znali smo ih i znamo, od imena i prezimena, adrese, kucnog broja i broja cipela.

Najistaknutiji među njima su svakako Stipo Tomić, poznati građevinar, koji je do temelja ravnao Lipik i Pakrac a, bogumi, i Orašje i Gradačac.

Bio je tu i jedan veliki Baja, Branko Bjekić, komandir ljubijske policije, koji je časno služio četničkoj 'republici, vrijedno potpisivao naloge za hapšenja i odvođenja u logore ljubijskih' nesrba', sve dok nije i on, po završetku prljavog posla, završio u logoru Omarska.

Policajac Drinčić 'Drina' je svoj sadistički posao obavljao do samoga kraja rata a onda se skrasio u Hrvatskoj.

Otac i sin Atlija, Milan i Miroslav, rodom iz Briševa, bili su primjerni pomagači četničkih hordi zla. Jedan od tih vjernih i iskrenih štovatelja zla i naopaka bio je i Markica Brstilo - Lucin.

Ali, vrh vrhova su ipak braća Dimač, Drago i Vlado, koji su nakon višemjesečnog boravka u logorima Keraterm i Omarska, po napuštanju istih, navukli četničke uniforme i krenuli u stvaranje 'republike šumske'.

Aferim braćo katolici, ljubi vas majka u ledeno čelo.

Piše Anto Tomić