Razvojno-edukativni centar Manjača
Author: Urednik
Published: 28.05.2023
Piše: Anto Tomić
Zvuči gordo kao i Auschwitz. Ili kao Jasenovac. Koncentracioni logor kroz koji je u periodu 91.-95. godine prošlo preko 5000 ljudi iz Hrvatske i Bosanske krajine.Mnogi od njih su i ostali tamo. Zauvijek.
Manjaču u tom vremenu nisam posjetio. Te 92. sam ljetovao u Keratermu, Omarskoj i Trnopolju. Meni dosta. Mnogi moji prijatelji iz Ljubije, Prijedora, Kozarca, Ključa, Sanskog Mosta, Sanice, Bosanske Dubice su ljeto proveli na Manjači. Pa im se "odmor" produžio do duboko u zimu. Posljednji su logor napustili sredinom decembra a veliki broj njih je produžio za logor Batkovići (ali to je neka druga priča).
Manjaču sam upoznao uzduž i poprijeko na velikoj vojnoj vježbi 1985 (86. ?) godine. Fasovao upalu pluća i ranije se vratio kući. Već tad mi Manjača nije mirisala na dobro.
Moj rođak Miroslav je, kao redovni vojnik JNA (tenkovska jedinica) uspio pobjeći sa Manjače početkom 92. na Slobodnu teritoriju SR Njemačke. Ni njemu Manjača nije mirisala na dobro.
U stvari, Manjača nikad nije mirisala na dobro. U 2. svjetskom ratu to je bilo čuveno četničko leglo. Po oslobođenju 1945. narodne vlasti su kaznili žitelje Manjače i po kazni ih raselili na oduzeta imanja volksdojčera u Banatu, Srijemu i Bačkoj. Nek' se pate ! Napustili su Manjaču ali je duh fašizma, nacionalizma i mržnje ostao.
Trideset je i nešto godina od moga posljednjeg boravka na Manjači. I otići ću opet jednom. Položiti cvijetak na mjestu svirepih ubistava, zlostavljanja, patnji, zaplakati, upaliti svijeću, izmoliti očenaš, el fatihu, vrisnuti.... i opomenuti da se nikad i nikom više Manjače ne ponove !