Srebrenica 11. juli 1995. godine - Tok dešavanja
Author: Urednik
Published: 08.09.2023
Do bombardovanja srpskih položaja oko Srebrenice u obećano vrijeme nije došlo. Rukovodstvo Holandskog bataljona je vršilo stalnu prepisku sa pretpostavljenim u UNPROFOR-u i Holandiji, ali bez uspjeha.
Rukovodstvo Srebrenice nije imalo rješenja i očajnički je pokušavalo da ubijedi holandske vojnike da barem nešto učine. Najviše su truda uložili u ubjeđivanje holandskih snaga da preuzmu brigu oko bolesnika u bolnici.
Ovaj problem je na kraju uspješno riješen pa su bolesnici iz bolnice prevezeni do baze UNPROFOR-a u Potočarima. Srpske snage su noću između 10. i 11.07.1995.ostale na položaju oko samog centra grada, na Bojni i Bibićima. Dana 11.07.1995. u 13 sati VRS je ušla sa pješadijom i tenkovima u centar demilitarizovane zone Srebrenica. Srebrenica je od tog trenutka bila u rukama VRS.
Dana 11.07.u 14:15 sati dva aviona NATO pakta bacili su dvije dimne bombe u blizini srpskih položaja. Pripadnici VRS nisu uopće reagovali, jer su već bili obavješteni da od bombardovanja neće biti ništa. Nije postignut nikakav uspjeh. Dalje bombardovanje srpskih položaja je obustavljeno. Razlozi još nisu rasvijetljeni.
Mladić i Krstić sa pratnjom spuštaju se sa Pribičevca Čičevičkim potokom i ulaze u naselje Petriča u gradu Srebrenica. U tom dijelu grada pa sve do bolnice (oko 3 km) nije bilo stanovništva, izuzev nekoliko stotina osoba, jer se već prethodni dan pomjerilo u dio grada ka Potočarima. Vojsci RS niko nije pružao otpor, ni UNPROFOR, ni branioci Srebrenice.
Kolone ljudi iz svih pravaca u poslijepodnevnim satima hrlile su ka Potočarima, glavnoj bazi UNPROFOR-a. Dio ljudi pokušao se skriti u dijelu baze UNPROFOR-a koja se nalazila u krugu preduzeća „Vezionica“, na samom ulazu u Srebrenicu iz pravca Potočara. Kolonu izbjeglica VRS je pratila granatiranjem, pri čemu je bilo poginulih i nekoliko desetina ranjenih. U Potočarima, ranijoj industrijskoj zoni, u krugovima fabrika (11 mart, Srebrenicaekspres, Pocinkaona, Akumulatori, Elektrodistribucija) utočište je potražilo više od 25.000 građana.
(Procjene kažu da je najmanji broj mogao iznositi 25.000, a najveći 30.000 osoba). Među ženama i djecom našao se i jedan broj vojnosposobnih muškaraca. Postoji dokaz da je jedan spisak sa imenima 239 lica od strane holandskog bataljona predat VRS.232 Prema procjenama broj vojnosposobnih muškaraca koji je zatražio pomoć UNPROFOR-a mogao se kretati između 1.000 i 2.000 lica. Momir Nikolić u svom priznanju navodi broj između 1.000-2.000.
Masa ljudi, pretežno žena, djece i staraca, noć 11. na 12. juli 1995. godine provela je u Potočarima po halama navedenih fabrika ili prostoru ispred fabrika. U Potočarima je utočište pokušalo naći i oko 30-ak građana sa oštećenim sluhom (gluhonijemi), od kojih je veliki broj nestao ili likvidiran u narednim danima. Vojska RS 11.07.1995. godine nije dolazila do Potočara. Vojnosposobni muškarci bježali su u poslijepodnevnim satima iz Srebrenice u pravcu sela Bacuta, Čumavići, Slatina, Šušnjari, što je bilo poznato i VRS.
Plan aktivnosti u ovakvim uslovima nije postojao niti je u općem haosu bilo moguće uspostaviti bilo kakvu kontrolu. VRS je manjim intenzitetom napadala područje Sućeske, tako da je samo artiljerijom granatirala ovo područje, a stanovništvo se počelo pomjerati prema Potočarima kad se saznalo za pad Srebrenice.
Od sumraka (iza 20 sati), pa do pola noći (24 sata) u Šušnjarima se okupilo između 10.000 -12.000 lica, od čega većina vojnosposobnih. (Procjene se kreću između 10.000 i 15.000 osoba.). U ovoj masi našlo se nekoliko stotina djece, žena i staraca. Situacija je bila više nego haotična. Jedan dio ljudi je sa sobom ponio nešto hrane i odjeće.
Ogromna većina nije ponijela ništa. Međutim nekoliko desetina njih poveli su stoku (kravu ili konja, a neki i ovce). Nakon okupljanja izbjeglog stanovništva, izbjeglice su u velikoj tišini posjedali na livadu u Šušnjarima čekajući odluku u kojem pravcu će se krenuti.
Obzirom da je većina ljudi znala put prema Tuzli preko Konjević Polja, Cerske i Kamenice, a da je VRS napadala iz pravca Žepe odlučeno je da se krene u pravcu Konjević Polja što se činilo jedino mogućim. Na čelu kolone bili su ljudi sa područja Konjević Polja, Cerske i Kamenice, a iza njih su trebali ići mještani iz sela sa općine Srebrenica.
„Za vrijeme boravka u Šušnjarima VRS nije uspjela tačno locirati mjesto okupljanja prognanih stanovnika, te za cijelo vrijeme noći 11./12. juli 1995. godine nije pala nijedna granata u neposrednu blizinu mase.
Međutim, povremeno su se čuli odjeci granatiranja ostalih dijelova srebreničke teritorije najviše naselja Potočara i Sućeska. U toku noći 11. na 12. juli 1995. godine general Ratko Mladić je vršio završne pripreme za „etničko čiščenje“ Srebrenice i ostalog područja od nesrpskog naroda. U tu svrhu održao je dva sastanka u hotelu Fontana u Bratuncu. Prvi sastanak je održan u 20:00 sati, a sastanku su bili prisutni Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav Krstić, Momir Nikolić, komandant Holandskog bataljona Karemans i dr.
Na drugi sastanak u 22:00 sata, doveden je i predstavnik zarobljenih Bošnjaka koji su se nalazili u kampu u Potočarima Nesib Mandžić.
Njemu se Mladić obratio prijetećim riječima da je budućnost Muslimana u njegovim rukama, te da mogu birati hoće li opstati ili nestati.
U cilju razbijanja i uništenja muslimanskih grupa iz Srebrenice preduzeta je potpuna mobilizacija sposobnog srpskog stanovništva opština Vlasenica, Milići, Skelani, Bratunac i Šekovići.
U razgovoru izvjesnog Mirka - operater na prislušnom uređaju je evidentirao da slabo govori engleski jezik jer mu nije maternji - vidljivo je da politički vrh sa Radovanom Karadžićem i Nikolom Koljevićem dobija podršku u nekim zemljama. Karadžić je lično naredio da se u Srebrenici, pored srpske zastave, postavi i grčka zastava i da se to mora snimiti.237 Osim plaćenika iz Grčke, u napadu na enklavu Srebrenica učestvovali su i plaćenici iz Rusije.
VRS je bez obzira na prijetnje UN-a da će biti bombardovana, odlučila nastaviti sa borbenim dejstvima. Nakon „neuspjelog“ napada NATO avijacije koja je izbacila nekoliko bombi, VRS je još odlučnije krenula u zauzimanje demilitarizovane zone Srebrenica. Nakon zauzimanja Srebrenice, VRS je odlučila da krene „u gonjenje muslimanskog naroda“, istovremeno planirajući zauzimanje Žepe.
Za vrijeme napada VRS na zaštićenu zonu UN-a Srebrenica general Ratko Mladić se izbjegava javiti na vezu generalu Žanvijeu i generalu Nikolaju, tako da dezinformacije o stanju na terenu plasiraju generali Tolimir i Gvero. U jednom razgovoru sa generalom Gobijarom oni iznose niz neistina kako bi se odustalo od napada NATO avijacije i VRS dobila na vremenu, što će se kasnije pokazati djelotvornim. General Gvero je garantovao generalu Gobijaru da će izbjeglice koje se predaju biti potpuno bezbjedne.
Prema razgovoru između dva učesnika u 18,30 sati 11.07.1995. kompletan grad Srebrenica je bio pust, a svi njeni građani su otišli prema Potočarima.
General VRS Gvero je u razgovoru sa generalom Nikolajem iznio iste neistine koje je iznio i generalu Gobijaru.
VRS je planirala da pitanje zarobljenih ubrza i da se taj problem što prije riješi.
Prilikom pada Srebrenice nestao je veliki broj žena, a iz razgovora koji su vodila dvojica pripadnika VRS može se naći razlog nestanka tih osoba.
Izvor: Knjiga Genocid u srednjem Podrinju 1992. – 1995.