• Genocid.ba
>
• Srebrenica
>
• priče
>
• Presuda ICTY protiv Radislava Krstića, predmet br. IT-98-33-T

Protiv generala Krstića podignuta je optužnica za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja na osnovu njegove uloge, kako se navodi, u događajima u i oko bosansko-muslimanske enklave Srebrenica između 11. jula 1995. i 1. novembra 1995. godine. Federaciji Bosne i Hercegovine upućen je nalog za hapšenje kojim se nalaže transfer optuženog na Međunarodni sud. Pripadnici Stabilizacijskih snaga (SFOR) uhapsili su optuženog 2. decembra 1998., a 3. decembra 1998. prebacili su ga u pritvorsku jedinicu Međunarodnog suda.

Prije nego što je u Bosni i Hercegovini izbio oružani sukob, general Krstić je bio potpukovnik u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Nakon toga, general Krstić je služio kao komandant 2. romanijske motorizovane brigade, koja je najprije bila sastavni dio Sarajevsko-romanijskog korpusa, a u novembru 1992. postala je dio Drinskog korpusa. Na mjestu komandanta brigade ostao je do septembra 1994.

Od tog datuma, pa sve dok nije imenovan komandantom Drinskog korpusa, bio je načelnik štaba/zamjenik komandanta Drinskog korpusa Vojske bosanskih Srba (VRS). U junu 1995. general Krstić unaprijeđen je u čin general-majora, a u januaru 1998. u čin general-potpukovnika.

„General Krstić se tereti za počinjenje genocida (tačka 1) i, alternativno, saučesništvo u genocidu (tačka 2). Dalje se tereti za istrebljenje (tačka 3), zločin protiv čovječnosti; ubistvo (tačke 4-5), zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja; progone (tačka 6), zločin protiv čovječnosti počinjen putem ubistava, okrutnog i nečovječnog postupanja, terorisanja civila bosanskih Muslimana, uništavanja lične imovine i deportacije ili prisilnog premještanja bosanskih Muslimana; deportaciju (tačka 7), zločin protiv čovječnosti ili, alternativno, nehumana djela/prisilno premještanje (tačka 8), zločin protiv čovječnosti. General Krstić za ta se krivična djela tereti po članu 7(1) i članu 7(3)“

Redigovana verzija optužnice zavedena je 9. juna 1999. Tužilaštvo je 27. oktobra 1999. podiglo konačnu izmijenjenu optužnicu, koja je sadržavala dodatne optužbe za deportaciju, zločin protiv čovječnosti, ili, alternativno, nehumana djela (prisilno premještanje), zločin protiv čovječnosti.

Pretresno vijeće je zasjedalo ukupno 98 dana. Svjedočila su 103 svjedoka optužbe, 13 svjedoka odbrane, uključujući optuženog koji je svjedočio u svoju odbranu, te dva svjedoka Pretresnog vijeća. U spis je uvršteno 910 dokaznih predmeta optužbe, 183 dokazna predmeta odbrane i pet dokaznih predmeta Pretresnog vijeća. Ukupno devet svjedoka svjedočilo je iza zatvorenih vrata. Za 58 svjedoka koji su svjedočili na otvorenoj raspravi ponuđena je mogućnost zaštitnih mjera, npr. korištenja pseudonima te izobličenja slike i glasa.

Pretresno vijeće činili su: sudija Almiro Rodrigues, predsjedavajući, sudija Fouad Riad i sudija Patricia Wald.416 Presuda protiv Radislava Krstića je sa aspekta istine i pravde od istorijske važnosti. Suočeni sa velikim pritiskom i pokušajem negacije genocida koji su Vojska i policija Republike Srpske izvršile na području Srebrenice u julu 1995. godine, sudije su donijele jedino moguću presudu.

„Pretresno vijeće: PROGLAŠAVA Radislava Krstića KRIVIM za:

- genocid;

- progon putem ubistava, okrutnog i nečovječnog postupanja, terorisanja civilnog stanovništva, prisilnog premještanja i uništavanja lične imovine civila bosanskih Muslimana;

- ubistvo, kao kršenje zakona i običaja ratovanja;

Osuđuje Radislava Krstića na četrdeset i šest godina zatvora i NAVODI da će se od dužine izdržavanja te kazne odbiti vrijeme već provedeno u pritvoru Međunarodnog suda.

Sačinjeno 2. augusta 2001. na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavna engleska verzija“.

Postupak u ovom sudskom procesu na Međunarodnom sudu u Hagu dao je odgovor na mnoga, do tada nejasna pitanja. Ogroman broj dokumenata i preživjeli svjedoci genocida djelimično su otkrili šta se sve dešavalo tih nekoliko julskih dana na području Srebrenice.

Ostaje otvoreno pitanje da li će neki novi procesi razotkriti do sada neutvrđene detalje, kojih zasigurno ima, i da li će neki novi sudski proces makar i u ovoj mjeri otkriti istinu o genocidu od 1992. – 1995. kojeg su Vojska i policija Republike Srpske sa jedinicama iz Srbije sistematski provodile u srednjem Podrinju.

Sam uvod u presudi Radislavu Krstiću pokazuje kompleksnost ovog problema i potvrđuje da je presuda Radislavu Krstiću obuhvatila samo period od nekoliko mjeseci 1995. godine, a ostali periodi opisani u ovom radu još uvijek nisu postali predmetom sudskih procesa.

„Nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana, od 10. do 19. jula 1995., kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva. Tokom nešto više od sedmice dana hiljade života su ugašene, nepopravljivo narušene ili jednostavno izbrisane sa stranica istorije.

Pretresno vijeće istoričarima i socijalnim psiholozima prepušta da izmjere pravu dubinu te epizode balkanskog sukoba i da ispitaju duboko ukorijenjene uzroke. Zadatak koji se ovdje postavlja skromnijeg je karaktera. Treba ustanoviti na osnovu dokaza izvedenih tokom suđenja, šta se dogodilo u tom periodu od otprilike devet dana i na koncu utvrditi da li je optuženi u ovom predmetu, odnosno general Krstić, prema postavkama međunarodnog prava krivično odgovoran za svoje sudjelovanje u tim događajima.

Pretresno vijeće sebi ne može dopustiti da se prepusti izražavanju svojih osjećaja u vezi sa događajima u Srebrenici, kao ni mišljenja o tome kako su pojedinci, te nacionalne i internacionalne grupe koji nisu dio ovog predmeta, pridonijeli tragediji. Ovaj optuženi, kao i svi ostali, zaslužuje da se njegov predmet razmatra sam za sebe i može biti osuđen samo ako dokazi predočeni u sudnici van razumne sumnje pokažu da je on kriv za djela koja predstavljaju zločine obuhvaćene Statutom Međunarodnog suda (dalje u tekstu: Statut).

Zbog toga će se Pretresno vijeće koncentrisati na detaljno iznošenje činjenica o tih devet dana pakla, pri čemu će izbjegavati da na retorički način iznosi svoje zgražanje što je do tih događaja uopšte i došlo. Na kraju krajeva, nikakvi komentari ne mogu srebreničku epopeju dočarati življe od golog nabrajanja samih događaja, niti jasnije razotkriti pustošenje koji su izazvali rat i etnička mržnja, kao i dugačak put koji još valja prevaliti da bi se ublažilo njihovo gorko naslijeđe“.

Vještak odbrane, general Radovan Radinović navodi da je prostor srednjeg Podrinja bio od strateške važnosti za ostvarenje srpskih ciljeva:

„Srbi su namjeravali sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio bivše države. To je zaista bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Zašto? Mislim da to nije teško razumjeti. Željeli su živjeti u istoj državi s drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantovati bila je bivša Jugoslavija... Srbi su shvatili da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje.

Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljena na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100 posto srpskim stanovništvom.

Presuda je utvrdila da su Srbi planirali napad na zaštićenu zonu Srebrenica: „U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske (RS), reagirajući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi.

U toj direktivi, poznatoj pod nazivom „Direktiva 7“, konkretno se navodi da VRS treba izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime će sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici. Dio plana bila je i blokada konvoja pomoći:

Preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad sa UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim restriktivnim odobravanjem zahteva, smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja“.

Nakon zauzimanja enklave, pripadnici VRS i policije činili su masovne zločine nad civilima uključujući ubistva, premlaćivanja, silovanja i dr. U ovom radu ukazat ćemo na nekoliko potresnih svjedočenja na osnovu kojih je sud donio odluku. „Vidjeli smo obližnje kuće kako gore. Kuće su potpaljivali selektivno, sa ciljem da zastraše stanovništvo i kako bi spriječili ljude da se vrate. To je bila vrlo jasna poruka, vrlo jasan znak da Srebrenica – to jest, da Bošnjacima u Srebrenici više nema života“.

„Te noći je bolničar Dutchbata naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: ...Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena“.

Prema izjavi jednog svjedoka, deportacija civilnog stanovništva izgledala je ovako: „...Niko nas ništa nije pitao. ... Jednostavno su dovezli autobuse. I znali su, jer u Srebrenici je vladao takav haos, tako da su znali da, ako dovezu tih pet autobusa, ili bilo koji broj vozila, ljudi će jednostavno krenuti. Jer prije toga proveli su tako strašne noći. ... Jednostavno smo htjeli da odemo, da odemo, samo ne ostati tamo. A nismo ni imali nikakvu drugu mogućnost. ... Nas se nije ništa pitalo".

Srpski vojnici su vršili odvajanje muškaraca i dječaka koji se od tog datuma vode kao nestali, a veliki broj je do sada identifikovan u otkrivenim masovnim grobnicama: „ ...Iz lijeve kolone iskočio je jedan vojnik i obratio se mom djetetu.

Rekao nam je da se sklonimo udesno, a mom sinu je kazao: „Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu“. ... Zgrabila sam ga za ruku ... I onda sam ih molila, preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine. No on je ponovio naređenje. A ja sam ga tako čvrsto držala, no on ga je zgrabio. ... I uhvatio je mog sina za ruku i odvukao ga na lijevu stranu. A on se okrenuo i rekao mi: „Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?“ ... To je posljednji put da sam mu čula glas“.

Nakon što su zarobili na hiljade Bošnjaka, političko-vojne strukture RS mogle su se odlučiti i za neku drugu opciju osim likvidacije, ali se namjera i plan vrha paradržavne tvorevine RS morao realizirati. „Ne samo da je s ljudskog stanovišta posrijedi neizricivo zlo, odluka da se pogube ti muškarci bosanski Muslimani neshvatljiva je i s vojnog gledišta.

Kao što je istaknuo gospodin Richard Butler (glavni zastavnik III, obavještajni tehničar /Chief Warrant Officer Three, All Source Intelligence Technican/u kopnenoj vojsci SAD-a), vojni vještak optužbe: „...teško je zamisliti bolji adut u pregovorima sa političkim predstavnicima, prije svega vlasti BiH, ali i međunarodne zajednice, od kontrole nad 10.000 do 15.000 muškaraca Muslimana usred Potočara, koji su legitimni ratni zarobljenici pod nadzorom ili supervizijom svakako vojnika UN-a koji su bili tamo, a u jednom trenutku i MKCK-a. To je najbolji adut prilikom pregovaranja, i moglo bi se pretpostaviti da se na osnovu njega može steći znatno povoljnija politička pozicija u odnosu na druge, a upravo taj adut je odbačen zbog nekog drugog razloga“.

Jedan vojnik Duthcbata izjavio je pred Pretresnim vijećem sljedeće: „Akcija u Potočarima bila je dobro pripremljena. Svakom je bio dodijeljen zadatak, svako je znao svoj položaj. Tamo su bili ljudi koji su morali čuvati bazu, koji su morali čuvati okolinu. Postojale su jedinice koje su morale isprazniti kuće, a postojale su i jedinice koje su obavljale ispitivanje. ... Bilo je to zaista dobro organizovano...

Forenzički dokazi su bez sumnje potvrdili izjave svjedoka optužbe, na osnovu kojih se došlo do zaključaka o načinu smrti, primarnim i sekundarnim grobnicama i o tome „ da su po zauzimanju Srebrenice u julu 1995. hiljade muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice ubijeni tokom pomno isplaniranih i metodičnih masovnih egzekucija“.

Zarobljeni muškarci su tražili pomoć od pripadnika UN-a, odnosno UNPROFOR-a, koju nisu dobili, ali su na svjedočenju u Hagu rekli sljedeće:

„Mogli ste vidjeti apsolutni strah, a ja nikad nisam mislio da to stvarno postoji, no tamo ste mogli osjetiti zadah smrti, jer to je bio apsolutni strah, to što ste vidjeli na licima muškaraca i dječaka“, a pukovnik Kingori kazao je sljedeće: „...muškarci koje su izvodili iz te bijele zgrade, oni koje su ranije tamo zajedno stavili. Stavljeni su u posebne autobuse, ne u one u kojima su vozili žene i djecu, i nismo znali kamo ih vode... muškarci koje su izdvojili vikali su i govorili:

'Znate da će nas pobiti, a vi ništa ne preduzimate. ... Doista im se spremalo nešto loše. Znate, mogli smo to vidjeti... moglo se vidjeti da je strah bio velik. Plakali su, znate, muškarci – možete zamisliti muškarce kako pred vama plaču i od vas traže pomoć, pomoć koju im ne možete dati – to je bilo van moje kontrole'“.

O ubijanju 1.000 – 1.500 Muslimana u skladištu poljoprivredne zgrade u Kravici preživjeli svjedok kaže: „Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, bilo je – u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć. ... Teško mi je da to opišem. Ni u jednom filmu strave i užasa koji sam ikad gledao nisam vidio ništa slično. To je bilo gore od svakog filma“.

Drugi preživjeli svjedok masakra u Kravici kaže: „Pod nisam mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta... nakon pucnjave, osjetio sam neku čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski pod, i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su još bili živi, koji su bili samo ranjeni, i kad bih nagazio na nekog živog, čuo bih kako jaukne, zastenje, jer sam se nastojao kretati što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim rastrgani, osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama, mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio...“

Strijeljanje 1.500 – 2.000 muškaraca Muslimana izvršeno je na brani u Petkovcima, o čemu preživjeli svjedok kaže: „Bilo mi je stvarno žao što ću umrijeti žedan. Nastojao sam se kriti među ljudima što sam duže mogao, kao i svi ostali. Samo sam htio poživjeti još sekund ili dva. A kad je došao red na mene, iskočio sam sa, mislim, još četvoricom ljudi. Osjetio sam šljunak pod nogama. Boljelo je... Hodao sam pognute glave i ništa nisam osjećao... A onda sam pomislio da ću umrijeti u trenu, da neću patiti. I mislio sam na to da moja majka nikad neće saznati gdje sam skončao. To su mi bile misli dok sam izlazio iz kamiona“.

Drugi svjedok na istom mjestu egzekucije kaže: „ I dalje sam bio jako žedan. Ali lebdio sam negdje između života i smrti. Nisam više znao da li želim da živim ili da umrem. Odlučio sam da ih ne zovem da pucaju i ubiju me, ali sam gotovo molio boga da dođu i ubiju me. Ipak, odlučio sam da ih ne zovem i čekao sam da umrem“.

„D. Dražen Erdemović je bio pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao u masovnoj egzekuciji. D. Erdemović je svjedočio za optužbu i u svom iskazu pomenuo sljedeće: 'Ljudima pred nama je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam se okrenuli leđima, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo'“. 433 Obzirom da je kroz presudu Erdemoviću neosporno dokazano učešće 10. diverzantskog odreda u ubistvima Bošnjaka, komandant Drinskog korpusa je u svim svojim izjavama pokušao poreći bilo kakvu vezu sa tim odredom i sa drugim jedinicama za koje je utvrđeno da su vršile egzekucije. Sama činjenica da su se djela genocida desila u zoni odgovornosti Drinskog korpusa dovoljan je razlog za presudu sa najdužim trajanjem, ali se mora konstatovati da se Pretresno vijeće dobro potrudilo da umanji njegovu odgovornost. Sva relevantna dokumentacija potvrđuje aktivno učešće jedinica MUP-a u genocidu, da bi Krstić u svom svjedočenju potvrdio učešće jednog specijalnog odjeljenja.

„Pretresno vijeće se na kraju uvjerilo da su ubistva i nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede bili počinjeni s namjerom da se ubiju svi vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani u Srebrenici“.

Ali je u ovoj presudi ostalo otvoreno i nedorečeno: ko je imao namjeru, plan i organizaciju da izvrši genocid u srednjem Podrinju? Vratimo li se na početak analize ove presude, vidjet ćemo da u njoj jasno stoji jasno da je fokusirana na to da li je general Krstić odgovoran za svoje sudjelovanje. S druge strane, nijedan drugi proces pred ICTY u Hagu nema odgovora na ovo pitanje.

Jedini odgovor daje rekonstrukcija događaja u julu 1995. godine, gdje se, na osnovu dostupne dokumentacije, sa sigurnošću može tvrditi da su političke, vojne i policijske strukture Republike Srpske imale jasan cilj i namjeru da izvrše genocid nad bosanskim Muslimanima, i da su ga provodile od početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a da je genocid u julu 1995. bio samo završni čin sa katastrofalnim posljedicama za stanovnike srednjeg Podrinja.

U narednih nekoliko paragrafa Pretresno vijeće potvrđuje ovu konstataciju, ostavljajući nepoznatim naredbodavce i planere genocida. Nejasno je ostalo i to na koji način pravda treba biti zadovoljena. Potpuno je jasno da presuda pojedincu, kao što je Krstić, neće ništa bitno promijeniti kad su u pitanju žrtve i posljedice nastale genocidom.

„U ovom slučaju, general Krstić je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu za ubijanje vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana sa sviješću da će ta ubijanja dovesti do uništenja čitave bosansko-muslimanske zajednice u Srebrenici.

Njegova namjera da ubije te muškarce stoga predstavlja genocidnu namjeru da se grupa djelimično uništi. General Krstić nije smislio plan za ubijanje tih muškaraca, niti ih je lično ubio. Međutim, on je odigrao ključnu ulogu kao koordinator provođenja kampanje ubijanja. Konkretno, u fazi u kojoj je njegovo učestvovanje bilo očito neophodno, general Krstić, je ostvarivši svoju vlast kao komandant Drinskog korpusa, organizovao da ljudi pod njegovom komandom počine ubistva.

On je, dakle, bio jedan od ključnih učesnika u genocidnim ubijanjima nakon pada Srebrenice. Ukratko, imajući u vidu i njegovu mens rea i njegov actus reus, general Krstić se mora smatrati jednim od glavnih izvršilaca ovih zločina“.

General Radislav Krstić, bivši komandant Drinskog korpusa Vojske RS-a, koji je koordinirao operacijom „Krivaja ‘95“ sve do dolaska Mladića u Potočare u julu 1995. godine, osuđen je u Hagu na 35 godina zatvora.

„General Krstić je kriv za genocid shodno članu 4(2)(a).

Pretresno vijeće konstatuje da je, na osnovu svog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu ubijanja vojno sposobnih bosanskih Muslimana iz Srebrenice, general Krstić također kriv za ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja.

Nadalje, budući da nije mogao a da ne bude svjestan da su ta ubistva povezana sa rasprostranjenim ili sistematskim napadom usmjerenim protiv bosanskomuslimanskog civilnog stanovništva Srebrenice, general Krstić je također kriv za ubistva kao zločine protiv čovječnosti i – s obzirom na cilj udruženog zločinačkog poduhvata da se ubiju svi vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice – za istrebljenje.

Najzad, general Krstić je kriv za ubistva kao djela progona: njegova namjera da vrši diskriminaciju bosanskomuslimanskog stanovništva Srebrenice ispoljava se u njegovom učestvovanju u ubijanju svih muškaraca bosanskih Muslimana i premještanju svih žena, djece i starijih osoba van teritorije Drinskog korpusa“.

Kratka analiza presude protiv komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske samo je jedna kocka u mozaiku velikosrpskih zločina počinjenih na prostoru Bosne i Hercegovine, radi ostvarenja sna o „Velikoj Srbiji“.

„Pretresno vijeće osuđuje generala Krstića na četrdeset i šest godina zatvora".