Srebrenički Bošnjaci, koji su izbjegli u šumu, silaze u grad, gdje zatiču masakr. Ubijeno je oko 30 Bošnjaka, žena i ljudi, starih, bolesnih i nepokretnih. Neke su i zapalili u kućama.
Najmlađa žrtva je bio 12-mjesečni dječak Nezir Suljić. Njegovo ugljenisano tijelo nađeno je u bešici. Spaljena tijela njegovog oca Huse, majke Muške i brata Nisveta nalazila su se u istoj sobi. U policijskoj stanici je ubijen i prosvjetni radnik Jakub Abdurahmanović. Njegova supruga Šehida nikada neće zaboraviti arkanovce kada su im došli u stan.
Kad su bosanske snage oslobodile Srebrenicu 09. maja 1992, ni u jednom gradu oko nje slobode nije bilo. U tolikom podrinjskom mraku, najednom je zasijala sijalica nade. Tokom ljeta 1992. srebrenički ratnici oslobodili su blizu 1000 kvadratnih kilometara okupirane teritorije, kontrolisali su i oko 30 kilometara državne granice na Drini.
U srebreničkoj mjesnoj zajednici Skelani i susjednim selima spaljeno je 876 kuća. Sa područja Skelana i susjednih naselja srpske vlasti su 1399 lica prisilno deportovali u Srbiju i Makedoniju.
Uz podršku i djelovanje artiljerije Vojske Jugoslavije sa područja Bajine Bašte i Specijalnih jedinica Službe državne bezbednosti Srbije, snage bosanskih Srba 08. maja 1992. u Skelanima i selima Rešagići, Dobrak, Žabokvica, Liješće, Daljegošta i Peći ubile su 30 Bošnjaka. Među njima i trojicu braće Mehić Muharema, Safeta i Hasiba.
Na mostovima preko Drine ubijen je neutvrđen broj Bošnjaka, koji su se vraćali svojim porodicama sa privremenog rada iz Srbije, Rusije, zapadne Evrope, arapskih zemalja.
Područje srebreničke općine su rijetki stranci koji su ušli u enklavu opisali kao „geto i najveći koncentracioni logor pod otvorenim nebom.“ Narod iz srebreničkih sela uz granicu sa Srbijom, još od početka agresije kolektivno živi u šumama. Mustafa Šaćirović je u ljeto 1992. u prilogu koji je amaterskom kamerom snimio Sabahudin Gluhović, zabilježio dio bošnjačke podrinjske golgote.
Godine gladi
Jesen i zima na području slobodne srebreničke teritorije bili su krvavi i gladni. Srpske snage shvatile da, kad ne mogu vojno, Bošnjake na području srednjeg Podrinja pokušaju uništiti izgladnjivanjem, tako da nisu dozvoljavale konvojima Ujedinjenih nacija punih 8 mjeseci da dostave humanitarnu pomoć Srebrenici.
Podjeljeno je tada po 2,5 kg hrane po osobi. Ukupno 2,5 kg hrane za godinu dana - jer sljedeći konvoj sa hranom je došao u martu 1993. dakle godinu nakon početka agresije. Glavni logistički centar za humanitarnu pomoć nalazio se u Beogradu, glavnom gradu agresije i genocida.
Bošnjaci, goloruki i gladni, jedini izvor hrane su vidjeli odlascima 30 kilometara u svoja spaljena sela, kroz srpske linije i minska polja prema Drini, da donesu porodici hrane. Mnogi su ubijeni na tom putu očajnika. Do hrane u tim selima moglo se doći jedino uz velike gubitke u ljudstvu. Postojao je i drugi način, a to je bio da se hrana otima od bosanskih Srba, koji su ih držali u vojnom okruženju, iz srpskih sela, koja su bila jaka vojna utvrđenja. Često se dešavalo da su bošnjački civili u okupirana sela ulazili i prije nego što bi akcija započela. Srbi su zbog torbi u kojima su tragači nosili hranu, zvali ih “torbarima”.
„Idemo u hranu“- bila je najčešće izgovorena rečenica tog doba. Prva godina agresije se komotno može nazvati „godina gladi“ jer je glad bila teža od srpskih bombardovanja, aviona, artiljerije. Taj žuti kukuruz nije bio samo hrana, bila je to valuta kojom se kupovao život. Cijele porodice su nestajale na tom putu.
Agresor iz Srbije je koristio najsavremenije avione koje je posjedovala bivša Jugoslovenska narodna armija. Borbeni avioni, koji su polijetali sa srbijanskih vojnih aerodroma Ponikve kod Užica i Batajnice u blizini Beograda, redovno su bombardovali civilne objekte od Žepe, preko cijele slobodne srebrenićke i bratunačke opštine, pa sve do Cerske i Zvorničke Kamenice.
Avion „MIG 21“ koji je doletio iz Srbije sa aerodroma Ponikve kod Užica, 25. septembra1992. tokom bombardovanja sela Bučinovići kod Srebrenice, ubio je četiri djevojčice Ešefu, Nerminu, Ševalu i Ramizu Gabeljić, koje su imale od 7 do 13 godina. Od posljedica avio bombardovanja 25. i 27. septembra 1993. godine ranjeno je desetak lica i nanijeta velika materijalna šteta, a od znajačnijih objekata pogođena je zgrada Doma Kulture u Srebrenici.
Iako je već bi zabrana od UN-a da agresor može koristiti avione u borbene svrhe, oni su ipak korišteni. I poslije izglasavanja Rezolucije 781 o zabrani vojnih letova iznad Bosne i Hercegovine od 9. oktobra 1992. djelovanje po srednjem Podrinju se nastavilo. Srbijanski vojni analitičar Aleksandar Radić i vazduhoplovni entuzijasta Mario Hrelja zajednički su objavili knjigu o avionu "Soko J-20 Kraguj." Radić u knjizi navodi da su ovaj avion koristile srbijanske Crvene beretke u napadu na snage Nasera Orića u Srebrenici.
Miloš Okanović, inžinjer elektronike iz sela Vrhpolje, na srbijanskoj strani Drine, na području opštine Ljubovija, 14. decembra 1992. godine, VHS kamerom snimao je cjelodnevne borbe bosanske vojske i srpskih snaga oko sela Sikirići i Bjelovac. Budući da je snimano sa udaljenosti od jedan i po kilometar, jedino što se moglo vidjeti je prelijetanje i kruženje dva aviona, koji su djelovali po selima.
Komandant Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske potpukovnik Milan Urošević 21. decembra 1992. u svom izvještaju Drinskom korpusu Vojske Republike Srpske izvještava: „Vršeno dejstvo sa dva aviona od 14:30 časova do 15:30 časova po Srebrenici i po školi u Sućeskoj, bolji rezultati su bili u Srebrenici.“
Avion koji je doletio iz Srbije i izvršio bombadovanje Srebrenice 11. januara 1993. godine pogodio je minaret džamije u Crvenoj Rijeci i ubio doktora Nijaza Džanića i Azru Malagić.
Toj ženi je ranije od granate poginuo muž i iza njih je ostalo siroče, dijete staro svega nekoliko mjeseci.
Kroz Ratnu bolnicu u Srebrenici prošlo je više hiljada ranjenika. Uslovi u kojima su radili srebrenički ljekari bili su nezamislivi za kraj 20. i početak 21. stoljeća. Dijelovi tijela su amputirani primitivnim instrumentima bez upotrebe bilo kakve anestezije. Ljudima su amputirane noge a da su pri tome bili pri svijesti. Njihovi krici su se mogli čuti stotinama metara od bolnice.
Genocidna namjera još 1992. godine
Direktiva broj 4 od 19. novembra 1992. koju je izradio general Manojlo Milovanović a odobrio general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske precizirala je cilj srpske vojske. U ovom dokumentu zadati su i ciljevi Drinskom korpusu koji glase: Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja. Nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda. Prethodno ponuditi razoružavanje borbeno sposobnih i naoružanih muškaraca. A ako ne pristaju – uništiti ih.
Dakle, još 19. novembra 1992. godine Mladićev štab je otvoreno zagovarao genocid na prostoru Birača, Žepe i Goražda. Pet dana prije Mladićeve direktive broj 4, u bratunačkom hotelu Fontana, komanda Drinskog korpusa Vojske Republike srpske nije krila genocidne namjere. Iz pravca Zvornika, Šekovića, Han Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Milića i Skelana 13. na 14. januar 1993. godine, započele su srpske snage, vojnu operaciju u Bosni pod kodnim nazivima „Pesnica“ i „Proboj.“
U njoj učestvuju četiri korpusa Vojske bosanskih Srba, u sadjejstvu sa Valjevskim i Užićkim korpusom Vojske Jugoslavije, specijalcima MUP-a Srbije, Crvenim beretkama, Gardijskom brigadom Vojske Jugoslavije i dijelovima 63. padobranske brigade iz Niša.
Specijalne jedinice Vojske Jugoslavije 24. januara 1993. preko brane Hidrocentrale Bajina Bašta, ušle su u srebreničko selo Poljak, na granici sa Srbijom. Tog dana, vojnici iz Srbije ubili su 20 bošnjačkih civila.
Prema svjedočenjima preživjelih mještana, zarobljene su i dvije mlađe žene te dvoje djece kojima se od tada gubi svaki trag. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.
Na igralištu kod osnovne i srednje škole u Srebrenici 12. aprila 1993. od ispaljenih granata sa srpskih položaja ubijeno je 62, a ranjeno oko 150 djece iz Srebrenice. Ni za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao.
Stvaranje najvećeg geta 90ih godina
Cerska je bila jedini dio slobodne vlaseničke teritorije. Kad je, nakon godinu dana nadherojskog otpora, sredinom marta 1993. utihnula posljednja puška branilaca Cerske, put srpskim vojnicima je bio otvoren mladiću prema Konjević polju i Srebrenici. Sa lokaliteta sela Tumače, agresorske snage su artiljerijom gađale po koloni civila Bošnjaka koji su tražeći spas, bježali prema Srebrenici. Tom prilikom su 13. marta 1993. pogodili kolonu u selu Hrnčići i ubili 16 civila, među kojima su djeca ginula u naručju svojih majki. Tada ginu i dva posmatrača Ujedinjenih nacija. Mirsada Šenderović gine sa kćerkom u naručju. Sefiji Kunić u naramku gine trogodišnje dijete, a majka bježeći ne shvata da joj dijete nema glave. Konjević Polje je 15. marta 1993. godine okupirala 63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije iz Niša.
Broj stanovnika, nakon srpske okupacije Zvorničke Kamenice, Cerske, Konjević polja, te bratunačkih i srebreničkih slobodnih teritorija u Srebrenici popeo se na blizu 50.000 bijesnih, promrzlih i izgladnjelih ljudi. Srebrenica je dolaskom desetina hiljada protjeranih izgledala nestvarno. Mase ljudi su živjeli na ulici, ispod kartonskih kutija, šatora… Kad bi našli nekog ogrijeva, palili su vatru da se ugriju.
Poljski Jevreji: 1943. godine oko 400.000 Jevreja je okupljeno i strpano u Varšavski geto. Njemački nacisti su ih izgladnjivali i mnoge od njih ubili – samo zato što su bili Jevreji. Bosanski Muslimani: 1993. godine oko 80.000 bosanskih Muslimana je strpano u enklavu Srebrenica. Srbi su bošnjačke civile izgladnjivali, mučili, terorisali i svakodnevno napadali iz obližnjeg srpskog sela – samo zato što su bili Muslimani. Bio je to genocid čak i 1993. godine: 1993, dvije godine prije kuliminacije zla u Srebrenici, Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 819, jednoglasno je 16. aprila 1993. godine usvojila Rezoluciju 819 koja opisuje situaciju u Srebrenici kao „usporeni proces genocida“.
„U Srebrenici se 1992. i 1993. odvijao usporeni genocid“, svjedočio je Diego Arija, bivši predsjednik Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Nacija, tokom suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Ambasador Aria je bio inicijator i šef delegacije Savjeta bezbijednosti UN koja je u aprilu 1993. godine posjetila Srebrenicu. Iznad podrinjskih polja i brda, brežuljaka i drumova, rijeka, mostova i jezera, posvuda lebdi bol. Bol koja se vidi. Ni na vidiku sa Drine vedrine. Srebrenica je nakon usporenog genocida, nakon što je oduzeto ono malo oružja koje su posjedovali pripadnici Armije RBiH otimajući ga od Vojske Jugoslavije i Mladićevih snaga, samo na papiru postala sigurna zona „UN-a.“ Srpski general Milenko Živanović tada je izjavio „da je Srebrenica čekaonica za smrt.“ I bila je, sve do jula 1995. godine, kad je za četiri dana pred očima cijelog svijeta izvršena ubrzana i finalna faza genocida, jedinog i najvećeg na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Smrt žrtava neće izbrisati biografije njihovih ubica. Historija je nepotkupljivi zapisničar.