Ziji Ribiću su četnici ubili oca, majku, šest sestara i brata
Author: Urednik
Published: 28.05.2023
Selo Skočić nedaleko od Zvornika naseljeno je Romima koji su bili čestiti i vrijedni ljudi. Živjeli su od svog rada i truda. Prije rata nikada ih niko nije dirao niti su kome smetali. Ratne 1992. godine, zbog straha i nemoći koji su vladali u selu, grupa Roma od dvadeset sedam civila se sakrila u kuću Hamdije Ribića.
Mislili su da su sigurniji kad su zajedno, ali pred njihovu kuću dođe katil Simo Bogdanović iz Rume sa kamionom punim četnika kojima je komandovao. Prvo su ih četnici opljačkali i uzeli su svo njihovo bogatstvo koje su imali: zlato, novac, skupe satove i skupocjeni nakit. Njihov vrisak i vapaj za pomoć niko nije čuo osim neba.
Zatim su odvojili muškarce od žena i djece i odvezli kamionom u nepoznatom pravcu. Među njima je bio i Zijin otac. – Odvezli su naše očeve, stričeve, ujake, familiju i komšije – priča Zijo Ribić. Oči su mu se napunile suzama. Nastavlja pričati: – Kad je kamion zamakao ispred kuće, nastao je horor film. Pored pljačke i torture, nastavili su sa još većim zločinom: silovanje žena.
Simo je odvojio moju sestru Zlatu koja je imala nepunih trinaest godina i još nekoliko mladih djevojčica da bi ih pred našim mokrim očima silovali! Simini četnici redali su se jedan po jedan. Čuo se vrisak žena i moje majke koja je bila u devetom mjesecu trudnoće. Držala je u naramku mog brata Sabriju dvije godine starog. I sada mi zvoni majčin vrisak u ušima. Svi smo plakali dok smo gledali stravičan prizor, njihovu nemoć, uvijanje, otimanje, vrisku i iznemoglo polumrtvo tijelo moje sestre Zlate.
Kada su se četnici zadovoljili, smijali su nam se u lice, smijali se našoj nemoći i patnji. Tako pijani natovarili su nas u kamion kao stoku i odvezli u selo Malešić. Tu su izveli tri djevojčice od dvanaest četrnaest i sedamnaest godina iz kamiona. Vrištale su, otimale se, njihov pogled uprt u kamion i vapaj i sada me prati! Žene su vrištale u kamionu, molile za njihov život, ne znajuci da je i njihov život ispisan i da je smrt tako blizu. Stegao sam grčevito majku za ruku, želio sam da je nikada ne ispusti iz svoje ruke.
Gledao sam u njih kako ih vuku za kose prema nekoj kući, sve dok kamion nije zamakao. Strah u očima majke i sestara ledio je moje malo tijelo. Očima su tražile pomoć, a nisam mogao da ih zaštitim kao muškarac. Osjećao sam se nemoćnim, bio sam samo osmogodišnji dječak...
Kamion je produžio dalje sve dok nismo došli do naše zadnje stanice života, do velike jame u Šetićima. Bili smo nemoćni pred njihovim bolesnim umovima. Tukli su nas kundacima, šutali nogama, da bi zatim nastavili sa svirepim silovanjem žena. Izveli su ponovo moju sestru Zlatu i ostale mlade djevojčice i žene, da bi ih zatim ponovo silovali pred našim očima i uživali u našoj patnji. Simo i njegovi četnici iživljavali su se na njima, dok su se one polumrtve otimale, vrištale, dozivale pomoć i borile se za goli život.
Pijani usmrdjeli četnici su se glasno smijali i uživali u njihovoj patnji. Gledao sam kako se moja setra Zlata uvijala od bola, grčila se nad njihovim željama i zvjerskim nagonima. Majka je pokrila oči šakama da ne gleda patnju. Suze su joj lile kao potoci. Kada su Simo i njegovi četnici zadovoljili svoje gnusne nagone nad djevojčicama i našim majkama, izvodili su nas jedno po jedno pored jame i pucali... čuli su se tupi udarci tijela koja su odjekivala dubinama krvave jame u Šetićima.
Moj brat Sabrija, šest sestara i ja skupili smo se oko majke ko pilići. Prišao nam je Simo i otrgao brata iz ruku majke. Dok se brat uvijao od boli u njegovoj ruci, plakao, zvao majku u pomoć, Simo ga je vukao do jame. Samo se čuo pucanj i bolni zadnji Sabrijin vapaj. Nastala je tišina, muk, vrisak majke... vrištala je iz dubine stomaka, rukama je obgrlila stomak i ne rođenu bebu huktala glasno... Teško je disala, gubila je svijest, sa nama se oprostila tišinom i očima punim suza.
Bio je to njen oproštaj sa mnom, jer je došao katil po mene i grubo me vukao do jame. Noge su mi se odsjekle, nisam ih osjećao. Gledao sam u majku i sestre, poslednji pogled mi je ostao na majčinom velikom stomaku... za koji dan je trebala roditi! Suze majke i sestara tupo su zvonile po zemlji. Taj pogled i njena ruka u zraku do danas me prate i često ih sanjam... Strah me je obuzeo, moje slabunjavo dječije tijelo vuklo se po zemlji, da bih odjednom osjetio udarac kundaka puške i nož u vrat... gromki pucanj je odjeknuo, crna me tama prekrila, osjećao sam da odlazim u neka prostranstva, daleko, daleko u dubine.
Odjednom se ponovo vraćam iz mrtvih i kao kroz maglu vidim crvenu boju, budim se iz potonulog sna. Oko mene stravičan prizor, krv me oblila, sa svih strana osjetim topla tijela. Pogledam, a moja majka, brat i šest sestara leže kraj mene, zajedno sa ostalom rodbinom. Dvadeset i sedam civila, Roma, leže u krvavoj jami! Širom otvaram oči pa ih opet zatvaram, štipam se po rukama, nogama, ništa ne osjecam! Sav od krvi mislio sam da mi se pričinjava, bojao sam se stvarnosti pogledati u oči, bojao sam se crvene boje, topline i mrtve tišine. Jama je bila puna mrtvih tijela.
A onda sam naglo zatvorio oči pa ih opet otvorio i odmah sam poželio da ih nikada više ne otvorim. Taj prizor neću dok sam živ nikada zaboraviti! Sve je bilo kao u kinu, filmska traka koja se odmotavala... Četnici, vrisak sestre Zlate dok su je silovali, pucanj, jama, krv... vidim usnulu majku, dvije blijede ruke obavile čedo u stomaku, odmah do nje moj mali brat, šest sestara i ostala rodbina, puna ih je krvava jama! Osjetio sam u blizini neko nevidljivu silu koja me je tjerala da se priberem, skupim snagu i da bježim iz krvave jame!
Pogledao sam okolo, svi su bili mrtvi, sklupčani... kao da su zaspali! Mrak se već počeo polahko spuštati u jami punoj krvi, oslušnem, tišina, nigdje nikoga, ne čuju se četnici. Izvučem se polahko iz gomile mrtvih iz krvave jame, uputih poslednji pogled na majku brata i sestre. Ležali su jedni kraj drugih, dok sam ja jedini preživio. U tom trenutku sam pozelio da sam i ja ostao pored njih...
Krenuo sam na moj krvavi put ka šumi u mislima sa njima. Vukao sam noge kao mrav, a u glavi mi je bio košmar: Simini četnici ispred kuće, vrisak sestre Zlate dok je četnici siluju, vrisak brata, krvava jama, topla tijela, crvena boja... sve mi je to brujalo u ušima. Ne znam kako sam došao do pred neku kuću i pao, više mi je bilo svejedno da li ću umrijeti ili živjeti. Ionako sam bio mrtav... dodirivao sam kosu koja je bila slijepljena od krvi... suze su same išle.Ugledao sam staricu i zapomagao za pomoć. Dva vojnika iz JNA koja su bila u kući prihvatili su me, nahranili i odveli u ambulantu u Kozluk.
Tu sam se našao oči u oči sa Draganom i Simom Bogdanovićem, onim istim krvnicima koji su dan prije ubili moju trudnu majku, brata i sestre, moju familiju. Taj isti krvnik, četnik, tražio je da me vozi za Zvornik, ali sreća ili nesreća, nisu dali vojnici. Oni su me prevezli u ambulantnim kolima do bolnice u Zvornik i tu sam ostao do 1994. godine.