Horde Zla
Author: Urednik
Published: 19.03.2024
Omarska, juli 92'
Pored dugomjesečne gladi, žeđi, prljavštine, maltretiranja, premlaćivanja, svakodnevnog straha za ovo malo života i neizvjesnosti, stalni nam je pratilac i neinformisanost. Ograničenost kretanja među logorašima, smanjuje nam i onako slab dotok informacija. Živimo u svom mini svijetu. Preživljavamo. Uvijek u nadi da ćemo dočekati sutrašnji dan.
A i novosti koje nam donose novi zatočenici, ne zvuče dobro. To što nam pričaju o dešavanjima izvan logora, zvuči van svake pameti, zdravog razuma, za ne povjerovati. Briševo, Šurkovac, Volar, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Ljubija.....Iz Kozarca više ne dolaze novi- svi preživjeli su već po logorima.
Da nismo sve već vidjeli i doživjeli, rekli bismo : lažu. Na žalost, znamo da je to brutalna stvarnost. Teški uzdasi, pokoja suza, tiha molitva proprate pričanje novopridošlih. I depresije teške k'o stijene na krhkim, izmučenim , logoraškim dušama.
Svijetle trenutke, nama zatočenicima u "žici", donosile su posjete doktora Ese i još jednog zatočenika iz Mujine sobe. Eso je dolazio svakodnevno u posjetu svojim pacijentima. (Na pacijentima nije oskudjevao). A liječio je , uglavnom, vodom ( "pij vode, stavljaj obloge od vode " ), lijepom riječju, tješenjem i svojim šarmom, karizmom. Sve što bi izgovorio, uzimalo se kao zakon. "Eso je rekao." Nadanja i očekivanja dobijale su na snazi.
Ovaj drugi logoraš iz Mujine sobe (kojem nikad nisam saznao ime), bio je naša dobra vila. Svaka njegova posjeta "žici", bila je popraćena njegovim riječima :" Ljudi, nešto se dešava !"
Bio je pun informacija sa ratišta ("rat samo što nije završen"), o stanju u logoru ("nema više hrane, puštaju nas kućama"), o dolasku Međunarodnog crvenog križa i Amerikanaca ( "peta flota je na Jadranu"). O svemu je znao sve. A mi smo mu vjerovali - jer smo to htjeli. A i on je znao šta želimo čuti. Po njegovom odlasku, imali smo o čemu pričati, maštati, praviti planove, nadati se.
Ponekad smo mogli, preko razglasa u hali, slušati radio. Uglavnom srpske radio stanice. Bili smo prisiljeni slušati, htjeli to ili ne. "Muzički" izbor je bio bolan za uši, na nivou batinanja, a tek vijesti.
Ni jedne vijesti nisu mogle proći bez priče o golorukom srpskom narodu i obrani vjekovnih ognjišta. Samo su još gusle falile.
Posebnu pozornost smo obraćali na vijesti sa ratišta. Već smo naučili slušati između redova, razlikovati i naslućivati istinu. Dobre i loše vijesti. Gradačac, Derventa, Posavina. Tamo su bili "naši" ratnici, "naši" junaci iz prijedorskog bataljona.
I, ma kako to pogano sa naše strane bilo, navijali smo (gluho bilo) za srpsku vojsku. Jer, svaka loša vijest sa ratišta po "nebesku" vojsku, negativno se odražavala na naše zdravlje. Odmazda za pretrpljene gubitke su bile posebno okrutne. Batinanje, zlostavljanje, mučenje sa užitkom. A gomila na "odlagalištu" leševa pored Bijele kuće se povećavala.
Krajem jula , stiže nova grupa zatočenika iz Keraterma. I nove vijesti užasa. Mi, okorjeli Omarščani, koji smo mislili da smo sve već čuli, vidjeli i doživjeli, učimo novu lekciju. Ništa nas ne može iznenaditi. Može ! Zvijeri su svuda oko nas. Novopridošli nam pričaju o pokolju, masakru u Keratermu. Noć užasa.
Gdje, kako, zašto ? 1000 pitanja. Ono, "koliko ?", ne smijemo ni izustiti.
K'o kliještima izvlačimo odgovore od ovih, još pod šokom, od straha i proživljenih zvjerstava, poluludih paćenika. "Trojka", kažu. " Cijelu noć, noć krikova i vapaja, ubijanja, klanja, potoka krvi, noć krvožednih vampira.....200 !!!!
I pored svog zgražanja i bola, nekako mi je lakše. Moji su u "jedinici" i "četvorci" zatočeni. Nada.
Ali, nema se vremena za predah, žaljenje, razmišljanje, oplakivanje. Stižu novozarobljeni civili iz Ljubije. Nove vijesti i novo saznanje : Omarska nije jedini pakao.
Među Ljubijcima je i Emilko, poznanik iz Briševa. Njegova priča nas je dotukla:
" Briševa više nema. Spaljeno, opljačkano, poklano, pobijeno." Dvodnevna gozba razularenih četničkih hordi. Sedamdeset i dvoje civila, žena, djece, staraca. Nedužnih.
A vremena za plač, suze, tugu nema. Jebeni život (?) vuče se dalje.
Piše Anto Tomić