• Genocid.ba
>
• Vlasenica
>
• priče
>
• Život nakon logora “Sušica”: Patnja koja se opisati ne može, s njom živiš i umreš

Nakon što mu je logor “Sušica” uzeo dva maloljetna sina, Hilmo Hurić svaku godišnjicu ovog zločina obilježava uz podršku drugih logoraša sa bolom u grudima i ponovljenom traumom na događaje maltretiranja i ubijanja kojima je ostao da svjedoči dok je živ.

On je iz svoje porodične kuće zajedno sa suprugom, dva sina i kćerkom odveden u logor “Sušica”, 2. juna 1992. godine. Dolaskom u logor zatekao je desetke žena, djece i muškaraca, a onda je svjedočio masovnim zatvaranjima u ovaj logor u kojem je proveo 26 dana.

“Mom sinu nisu dali s majkom da ide, ostavili ga sa mnom u ‘Sušici’. Za Kladanj su žene i djecu poslali, a njemu nisu dali, nisu mu vjerovali da ima 15 godina, bio visok”, prisjetio se Hilmo razdvajanja porodice i nastavka agonije sa sinom Jasminom u “Sušici”.

On kaže kako su po izlasku iz autobusa ispred “Sušice” krenula maltretiranja njega i sina, ali da u tom trenutku nije mogao ni pomoći, ni “staviti svoja leđa”, kako bi sina zaštitio.

U “Sušici” nisu imali hranu i piće prvih nekoliko dana, a kasnije su dobijali po komad hljeba ili nešto sitno jednom dnevno, prisjetio se Hilmo. On kaže kako su prebijanja i maltretiranja bila svakodnevna, a da je noću bilo najgore.

“Samo čuješ jauke i vriske, ali ne vidiš ništa. Ujutru vidiš bageri idu, vjerovatno da ih kopaju, ti sjediš ništa ne znaš. Tukli su nema čim nisu, palicama, kablovi su najgori bili, podzemni od struje, njim kad udari, odvaljuje ti komad tijela”, opisao je on.

Hilmo je kazao da je sin Jasmin od njega odveden s drugom grupom ljudi iz “Sušice” u policiju na ispitivanje, ali da je to zadnji put kada ga je vidio živog.

“Poslije su mi neki s Diviča rekli da je trebao biti razmijenjen, njega poveli, otišao s grupom i poslije toga sam mu kosti našao na površini, sahranio sam, imam svom sinu na mezar otići”, kazao je Hilmo.

On je krajem juna 1992. godine prebačen u logor “Batković” u Bijeljini gdje je bio do jula 1993. godine, a po izlasku je saznao da mu je ubijen i najmlađi sin Esmir koji je imao samo tri godine.

Za njega je porazno što zločini u “Sušici” nisu pravedno procesuirani i što, kako kaže, svakodnevno sreće na ulicama osobe koje su ih maltretirale u logoru.

“Ovdje suđenja nisu pravedna, on ubije 100 ili 200 ljudi, osude ga na do deset godina samo, to nije nikakva pravda. Sad da neko ubije jednog čovjeka dobio bi 20 godina zatvora, a gdje su mučenja, maltretiranja, ubijanja tadašnja, strah koji je svaki čovjek preživio, patnja koju opisati ne možeš, s njom živiš i umreš”, kazao je on.

Sjećanje na žrtve zločina u “Sušici” će se obilježiti u subotu, 25. septembra, tako što će iz Vlasenice krenuti u ranim jutarnjim satima prevozom do “Dobre vode”, odakle će se simboličnim pješačenjem do logora “Sušica” prisjetiti puta spasa kojim su išli zarobljeni Vlaseničani. Za Hilmu je to događaj koji budi najružnije emocije u njemu.

“Probudi u meni najgore emocije, srce hoće da mi pukne, ne mogu da dišem, tad mi suze puknu jer mi tad tek dođu sva sjećanja, slike se vrate pred očima, postane mi stvarnost ponovo”, opisao je Hilmo trenutak kada dođe pred bivši logor “Sušicu”.

U Vlasenici je tokom 1992. godine ubijeno više od 2.000 Bošnjaka, a zatvoreno ih je oko 8.000.

Dragan Nikolić je pred Haškim tribunalom početkom 2005. osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je 1992. učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru “Sušica” u Vlasenici.

Pred Sudom BiH 2011. je Predrag Bastah pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora za učešće u ubistvima civila, nezakonitim zatvaranjima, prisilnim nestancima i preseljenju stanovništva u Vlasenici, a s njim i Goran Višković na 18 godina zatvora.

U ovim presudama utvrđeno je da je većina bošnjačkog stanovništva protjerana iz Vlasenice 1992. godine. Prije toga, kako stoji u presudama, najmanje 8.000 nesrpskih civila je bilo zatočeno u hangaru logora “Sušica”. Mnogi od muškaraca, uključujući 140 zatvorenika, kako se navodi, ubijeni su u septembru 1992. godine.

Pred Državnim sudom u toku su suđenja za zločine počinjene 1992. godine u Vlasenici i to u predmetu protiv Sime Stupara i Zorana Tešića, u predmetu protiv Radeta Garića, kao i predmetu Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića koji su optuženi za progon bošnjačkih civila protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.

Novi postupci za zločine počinjene na području Vlasenice se vode protiv već osuđenih Bastaha i Viškovića.

Izvor: Detektor.ba