Hava Tatarević, majka šestorice ubijenih sinova: Kako nije genocid, a sve mi pobilo…
Author: Urednik
Published: 03.07.2023
"Odveli su pod stranom, niže kuće… Nadala sam se da su živi. Pronađoše ih. Kad sam vidjela da su mrtvi, znala sam da više nema života… Svi su pronađeni u Tomašici. Čarakovci, Zecovljani, sve. Mojih šest sinova, čovjek, komšije, rodbina… sve", govori nam majka Hava.
Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, te suprug Muharem ubijeni su tokom zločinačkog pohoda u Prijedoru koji se jedino genocidom može zvati.
"Kako koja godina prolazi, sve teža i gora. Još insan sada bolesniji pa nam je sve teže. Bez svoje djece biti. Da je jedno, a ne toliko… Znate kako mi je, da vam ne pričam…", kazuje ova istinska bosanska heroina kroz bolne uzdahe.
Za učešće u ubistvima najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti počinjenim u julu 1992. u Zecovima optuženi su Dušan Milunić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Ilija Zorić, Željko Grbić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić te Rajko Gnjatović. Postupak u ovom slučaju traje već godinama. Radomir Stojnić zvani “Grom” jedan od optuženih za zločin protiv čovječnosti počinjen u prijedorskom selu Zecovi, preminuo je u maju 2022. godine.
U ovom procesu pred Sudom BiH potresno je svjedočila i majka Hava Tatarević.
„Sigurno da bih voljela da krivci budu kažnjeni. Ja sam rekla na Sudu kad sam bila u Sarajevu. Ko ih odveo hoću da znam… Saznala sam ko ih je odveo, pa i ko ih je pobio… Je li on ostao u zatvoru, ne znam, brate, ništa. Voljela bih da budu kažnjeni“, reći će.
Jadna majko…
Govoreći o boli majki Prijedora, Srebrenice i drugih stratišta u Bosni i Hercegovini, kaže:
"Jadna majko… Bog dragi i mi znamo kako nam je…"
O pokušajima da se genocid i zločini i dalje negiraju, uprkos tolikim presudama, dokazima i decenijama koje su prošle od tada, majka Hava veli:
„Kako se nije dogodilo, pobogu?! Pa u nas ovdje pobijena Gradina, sve... Sve pobijeno! Kad su bile Bijele trake žena mi priča kako govore: „Kako je toliko pobijena Gradina, a samo dva čovjeka traže (svoje najmilije)?!“ Pa, zato što su žene oboljele za djecom, za muževima, ne mogu žene hodati. To su djeca, ljudi, pa…“
Žrtve genocida
Kazujući o strahovima ljudi da bi se nesretna sudbina Bosne i Hercegovine zbog ekstremnih politika mogla ponovi, na kraju, poručuje:
"Kako moje djece nema, ja živila ili ne, meni svjedno. Ili me ubilo, ili…. Da su moja djeca i Bože..., a ovako šta god hoće - neka bude".
Pitate se kako izgleda genocid? Evo, ovako, kad sinove i muževe poubijaju, preživjele rasele, a majke ostave da žive s tugom, boli i nepravdom. Sve do Časa određenog, kada će, vjerovali su projektanti genocida, prostor na kojim su nekada živjeli divni i sretni ljudi – napokon „postati čist".
Neka je rahmet i slava svim ubijenim Bošnjacima, Hrvatima-katolicima i drugim žrtvama Prijedora i okolice.
Ljudi, kako onomad reče zločinac Ratko Mladić, to je bio genocid!