Jakna...
Author: Urednik
Published: 25.12.2023
Sve se mijenja sem kamenja.... i jedne jakne u mom ormaru. Mijenjala su se i mjesta stanovanja, gradovi i države, stanovi i ormari ali jakna je još uvijek tu. Blizu mene. Kožna. Braon boje. Futrovana. Ima joj, brat bratu, najmanje 35 godina. Malo je izašla iz mode al' iz ormara nije. Nisam je obukao već punih 28 godina i ne vjerujem da ću ikad više. Ali je ne dam! Volim je a ne znam zašto. Na vjernost mi se nikad nije klela. Varala me iz dana u dan.
U logoru Omarska malo ko da nije bio u njoj. Ko god bi pošao u wc, oblačio bi moju jaknu. Za "ne daj Bože". A skoro svaki put bi bilo "ne daj Bože". Zvali smo je "izdržljiva jakna". Izdržala je svega i svačega. Malo kojja palica, kundak i pendrek da je nije upoznao. Mnogima je ublažila bol, spriječila teže povrede a možda i šta gore. Oblačili su je svi sa moje deke - Junuz, Bahrija, Džanin, Indin, Sabko... a i "komšije" Drago, Dragan, Juro, Karanfil, Joso. Svi sa moje deke osim Sulje. Sulji ni naviriti. U logor je ušao sa 140 kila. 140 kila a nije bio deb'o. Brdo od čoeka. Duge kose, brade do trbuha. I dulum leđa. Kad bi pošao u ćenifu, žalobito bi pogledao jaknu (ni naviriti) pa mene sa onim " jebem te malena i žgoljava" u očima. Početkom augusta je i Suljo počeo mjerkati jaknu. Nakon tri mjeseca logora i gladovanja, "nagurao" je i Suljo na manekenskih 80 kila žive vage. (Jakna u ormaru visi. I pamti. Svega je doživjela i preživjela. A, bogumi, i ja. I pamtim.)
Piše Anto Tomić