Profesor...
Author: Urednik
Published: 09.01.2024
Tetak Josip i ja stojimo po strani u dvorištu biskupske crkve. Ispred Caritasa kilometarski redovi. Dijeli se hrana. Primjećujem da me ljudi iz redova pogledaju, 'nako neuočljivo, ispod oka. Čudna sam im biljčica, živi, hodajući, ćelavi skelet. Ne smeta mi, navikao sam već na te poglede. Nakon nekog vremena, iz reda se izdvoji jedan čovjek i krenu prema meni i Josipu. Sijedi starac, prešao sedamdesetu, u mantilu koji leprša oko mršavog, pogurenog tijela. Prilazi nam i sa nelagodom u glasu mi se obraća : " Sine, otkud dolaziš ? " Strah me nepoznatih ljudi i ovakvih pitanja, ali mu odgovaram, ovaj mi ulijeva povjerenje : " Iz Omarske, iz logora Omarska. " " Znači, istina je", brada mu podrhtava, "nešto sam načuo o tom ali nisam mogao vjerovati." Uhvati me za ruke a iz njega provališe i suze i i plač i drhtaj. "Sine oprosti, oprosti za sve proživljeno i preživljeno. Ja sam Srbin i stidim se tog naroda. Stojim ovdje u redu i molim za komadić kruha. 'Moji' mi ne daju jer sam protiv ovog zla, ove vlasti, protiv sam fašizma i fašista. Stidim se samog sebe jer sam zakazao u životu. 40 godina sam predavao na banjalučkoj gimnaziji a sad ovo zlo rade moji učenici. " Izdaje ga glas. Suze i grč su jači od njega. Okreće se i odlazi. Ovaj put i bez komadića kruha. Teška koraka.
Piše Ante Tomić